...Zaustavio si sat na 14.30h, pitala sam: “zašto?” rekao si: “neka vrijeme stane, dok si sa mnom”.
Kazaljke nisu išle, nisam ni znala gdje sam, vidjela sam kako pada posljednji veo sa duše, vidjela sam sebe u treperavoj niti, neprospavanim snovima i na pješčanom žalu čudnog opažanja rotacije želja, tamo gdje raste mahovina i hladan dah miluje nebo.
Rekla sam ti danas: “ti si moja stijena, ja sam tvoja mahovina”, nasmiješio si se, bilo ti je lijepo dok sam ukazala na taj prirodni fenomen, a kroz moje oči vidio si sebe, vidio si kako naše vrijeme prolazi, vidio si naše buduće dane.
U hladna jutra vidio si moje mramorno lice iza treperavog zelenila očiju i moje bijele sjene, sjetio si se moje ukočenosti i lepršavosti, sjetio si se prosinca 2004. kad smo čekali ponoć na trgu ptica i mirisali božićne borove, držali se za ruke.
Nije bilo tamnih sjena, ptice su odletjele ispod trepavica u nepovrat, mirna i šutljiva čekala sam te da se otvoriš, da polako otvaraš svoje srce, a tvoja dječačka ljubav još ne vjeruje, iako u snu dotičeš moje tijelo, još ne vjeruješ i zato sam ti i rekla: “srest ćemo se jednog dana sa nama u nama..”.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN broj: 978-953-7889-53-1
@Copyright Jadranka Varga - Sva autorska prava pridržana. Nijedan dio ove pjesme u prozi ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.