Stidio sam se više nego bojao u očima tih ljudi postati junak. To što sam uradio nisam držao nikakvim junaštvom, štoviše, sve je to za mene bila muka bez kraja. Nisam čovjek koji bi svoju veličinu gradio na svlačenju gaća i prašenju po golom turu, niti velikim djelom smatram dočekati"dilidžence", pobiti pratnju i odnijeti novac. Ono što radim sasvim je obično, po mjeri svakog čovjeka, da zida Turiju jer mi je to zanat, zidao je za svoju radost ili za svoj spas, i da nećaka vratim na ognjište svoga djeda, jer dvije stvari ne mogu podnijeti: da na zemlji iza mene ne ostane ništa na čemu se ne prepoznaje moja muka i trag mojih ruku, i da se u kući gdje sam rođen ne čuje plač i smijeh. A to da radi tih dviju malih stvari, sitnih i varljivih kao sve ljudsko, moram poduzimati nadljudske i neljudske korake, to je druga stvar koju će shvatiti samo onaj koji shvati smisao ovih zapisa.
IVAN ARALICA: GRADITELJ SVRATIŠTA
Post je objavljen 17.05.2013. u 16:03 sati.