Upoznajmo Don Bosca
Smrt na ulicama Torina
Srpanj je, 1854. godine. Ulicama Torina širi se strašna vijest. U Liguriji se pojavila kolera i širi se, kao mrlja od ulja, u mjesta Piemonta. Kralj, kraljica i kraljevska kuća pobjegli su u zatvorenoj kočiji i sklonili se u dvorac Caselette, kod grofova Cays.
Na periferiji grada su, međutim, 30. i 31. srpnja potvrđeni prvi slučajevi grozne pošasti.
5. kolovoza. Najpogođenija četvrt Torina je četvrt Borgo Dora, koja graniči s Valdoccom. Više je od sto zaraženih, svakoga dana sve je više mrtvih u kućama i u lazaretima.
Gradonačelnik se dramatičnim apelom obraća svećenicima, redovnicima, časnim sestrama: umire se u lazaretima, jer nam nedostaje liječnika i medicinskih sestara. Treba nam volontera koji su spremni riskirati vlastiti život.
Te večeri don Bosco govori svojim mladima u Oratoriju:
- Gradonačelnik se obratio apelom. Ako je netko od vas većih spreman ići sa mnom u bolnice i u privatne kuće liječiti bolesne napravit ćemo dobro djelo i djelo drago Gospodinu. Ja vam garantiram da ako ostanete svi u Božjoj milosti i ne počinite nijedan smrtni grijeh, nijedan od vas neće oboljeti od kolere.
Te iste večeri prijavilo se četrnaest mladića, od onih najstarijih. Nekoliko dana poslije još je trideset mladića dobilo dopuštenje, iako su bili vrlo mladi.
Bili su to dani teškog i neugodnog posla. Liječnici su preporučivali da se bolesniku u prvim satima bolesti masiraju i trljaju noge što je izazivalo jako znojenje.
Više od mjesec dana 44 mladih volontera radili su bez radnog vremena. Don Bosco je svima davao primjer: uvijek spremna da priskoči u pomoć, da tješi, da dijeli sakramente.
S prvim se jesenskim kišama smanjio broj oboljelih od kolere. Kraj „Opasnosti“ je proglašen 21. studenog.
Pokoji se slučaj opet pojavio s dolaskom zime. I upravo je tada zasvijetlila sveta zraka Dominika Savija, dječaka iz Mondonija, koji je došao u Oratorij 29. listopada.
Dominik se jedne večeri, prolazeći ulicom Cottolengo, zagledao u neku kuću i, kao da ga neki glas zove, digao ljestve i brzo se popeo. Bez oklijevanja je pokucao na vrata. Na vratima se pojavio gospodar kuće.
- Oprostite – kaže Dominik – ovdje mora biti osoba koja je oboljela od kolere i potrebna joj je pomoć.
Jadan čovjek rastvori oči:
- Ne, ne, ovdje nema nikoga! Još bi nam samo to trebalo!
- Jeste li sigurni?
- Najsigurniji, do đavola!
- A možda se varate. Dopuštate li mi da pogledam?
Gospodar je bio u čudu. Dobro je znao da su u njegovoj obitelji, Bogu hvala, svi bili zdravi. Ali, ovaj je dječak bio tako uporan da….
- Uđi, uđi. Idemo vidjeti. Ali, vidjet ćeš da griješiš.
Obišli su sobe, kuhinju, ostavu. Ništa.
- A imate li još neku prostoriju, možda tavan?
- E, da! – kaže gospodar udarivši se rukom po čelu. – Sobica! Dođi.
Popeli su se u potkrovlje, u bijednu sobicu. Sklupčana u uglu s licem u agoniji jedna je žana umirala.
- Brzo, zovi svećenika – prošaptao je Dominik. I brzo se uhvati liječničkog posla.
- Sto mu gromova, sto mu gromova! – ponavljao je jadan čovjek dok se žurio da pozove svećenika. I prisjećao se da ga je ova jadna žena, koja rano ide na posao i vraća se kasno s posla, puno vremena prije pitala može li se smjestiti u toj sobi. On je to skroz bio zaboravio.
Došao je svećenik i dao posljednje sakramente umirućoj ženi.
U kutu sobe gospodar se, držeći šešir u ruci, pitao:
- Kako je ovaj dječak znao za ovo?
Kako je zima protjecala slučajevi kolere su sasvim prestali. Grad je ponovno disao.
Post je objavljen 16.05.2013. u 08:04 sati.