Mačak i ja živimo sami u stanu već godinama. On će sad tri, ja četrdeset dvije. Unatoč razlici u godinama, dobro se slažemo. Ja sam zadužen za hranu i igru, a on za moje buđenje i uspavljivanje. Bilo bi glupo da je obrnuto.
Prošao sam puno toga, napravio neke loše stvari zbog kojih često žalim. Ni on nije cvijeće. Recimo; "napumpao" je cimericu i onda se ona otišla okotiti kod moje bivše. Nikad mu se nije vratila, a ni dotična meni. Nikad nije ni vidio tog sina...Ja nisam, barem koliko znam, napravio dijete, ali da sam nekad mogao biti bolji, mogao sam.
Navikli smo obojica živjeti u toj "samoći". Ona ja kao dvosjekli mač jer je nekad tako trebaš i godi ti da možeš raditi, odnosno ne raditi, ono što želiš bez pretjeranog objašnjavanja. Nekad te, pak, tako stisne i baci ti prošlost u lice. Ruga ti se, osobito zimi i za praznike, kad sve miriše na kolače i pečenje...Mačku je lakše jer ne razumije da se nešto slavi i da se ljudi tada okupljaju. Njemu je praznik kad imamo za pile pa se doslovno guši u onom što dobije.
Prijatelj kaže kako njemu samoća paše, daje mu kreativnost, odmara ga...Da, ali ima ženu i dijete i njegova je samoća samo hir. Stvar trenutnog izbora, a ne neman koja je prema tebi nekad blaga i dobra, a nekad nemilosrdna.
Mislim da nitko ne može reći kako je kronična samoća "nesretan splet okolnosti" ili "loš period". Sve je to stvar "akcije i reakcije", posljedica pogrešno izgovorenih riječi, loših odluka, lošeg izbora...
Samoća te nekad natjera u samosažalijevanje ili autodestrukciju. Pokušavam balansirati između toga već godinama.
Prije jedno mjesec dana, gospođa Samoća je bila okrutna gospodarica večeri i birala je pjesme, točila mi vino...čitala mi je i neku poeziju. Doživio sam je tad u punom sjaju. Mislio sam kako je od nas dvojice meni teže jer sam svjestan svoje samoće, a mačak je, bar sam tako mislio, nikad nije ni upoznao.
Onda sam upravo te večeri, otišao u hodnik, a on je stajao pred ogledalom i šapom mazio svoj odraz.
Post je objavljen 15.05.2013. u 12:33 sati.