Marketing
S bloga Vedrane Rudan:
Daj bubreg!
Roditelji moje generacije nisu svoju deriščad doživljavali poput božanstava koja im svojom dernjavom ukazuju milost. Ne sjećam se da smo mi mlade mame, nisu ni tate , satima analizirali svaki pokret, čin ili osmijeh naše djece. Danas mlade majke I očevi vise na internetu i pokušavaju otkriti kako djecu najbezbolnije uvesti u svijet odraslih.
Savjeti su vrlo jasni. Svoje dijete morate voljeti beskrajno i bezuvjetno. Osluškivati njegove potrebe. Ako ih ne čujete krenite ih pogađati sistemom pokušaja i pogrešaka. Cipele naručite preko interneta iz Londona, neka crknu od zavisti klinci u vrtiću kad vašu princezu ugledaju u tenisicama optočenim poludragim kamenjem.
Instrukcije nisu skupe ako vašem najdražem kućnom debilu pomognu da neradom dođe do petice. Ima li smisla noći o ponoći pustiti svoje dijete bez auta u život? Mogu li današnja fina djeca uopće funkcionirati bez četiri kotača? Što ako beba uđe u auto nekog drogiranog kretena pa je ovaj ubije? Nije li bolje Junaku Našeg Života dati jak auto, neka preživi ako naleti na nešto mekano i toplo što se u krivo vrijeme našlo na trotoaru?
Ako to nešto nakon sraza sa automobilom našeg osamnaestogodišnjeg ljubimca pogine, ili ostane bogalj… Što učiniti ako si mama i ako si tata? Najprije treba izjaviti za novine da je tvome djetetu jako teško. Jest da je pokosilo tri nevine djevojčice vozeći poput luđaka automobil koji nije smio voziti… Jedna curica je mrtva, druge dvije se bore za život ali ni mom malom nije lako. Stalno misli na njih.
Novinari suosjećaju sa jadnim roditeljima jadnog dječaka. Za to su plaćeni. Za suosjećanje sa ubojicom plaćeni su i suci. I sudski vještaci. I psiholozi. I psihijatri. Nema u Hrvatskoj stručnjaka koji neće potpisati kako ubojice koje ubijaju na cesti nisu ubojice, to su samo ljudi koji “izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu”.
Živimo u humanoj zemlji. Zato posebno brinemo o mladim ljudima koji “izazivaju saobraćajne nesreće u cestovnom prometu” zato jer je pred njima život. Tko jebe žrtve. Pred njima je ionako samo grob. Baš smo milosti puni, mi promatrači sa strane.
Milosti su puni i roditelji žrtava. Poluživi, možda živi, dozvoljavaju da se iz njihovog mrtvog djeteta izvuku organi koji će pomoći nekom siročetu da poživi ako na njega automobilom ne naleti tatin i mamin sin. Nemoć nas običnih građana ove gadne zemljice vrišti do neba. Kako možemo, mi kojih nema, pomoći svom srcu da ne pukne kad ugledamo svoje mrtvo dijete na asvaltu?
U novinama gledamo bahatu njušku njegova ubojice. Čitamo odvratne izjave roditelja koji su sve svoje snage uložili da bi svoje dijete pretvorili u bešćutnu životinju. Na sudu slušamo zašto će ga osloboditi bezdušni sudac ili bezdušna sutkinja.
A kad to nešto izađe na slobodu spremno da opet krene u krvavi pohod sve će mu biti oprošteno unaprijed.
Roditelje pobijene djece čije su krvave školske torbe ostale na krvavom asvaltu pamtit ćemo kao dobročinitelje i heroje. U najtežim trenucima u životu smogli su snage i podijelili potrebitima srca, bubrege i oči svoje djece.
Da li bismo živjeli u boljoj zemlji kad bi mame i tate drumskih razbojnika znale da će nakon krvavog uleta njihovog nakota njegovo srce, oči, uši, nos, pluća, bubrezi biti donirani prvom psu lutalici koji se doklati do grma pokraj krvave ceste? Može mu oglodati glavu. Metak neka ispljune.
Linč? Linč!
Post je objavljen 14.05.2013. u 22:20 sati.