Marketing
Praznine.... praznine...daljine... daljine...
Razgovarajući s ljudima često skužim da dolazi do nerazumijevanja jer ne koristimo iste riječi za neke stvari.
Npr. nedavno mi se jedna žena požalila da osjeća prazninu u sebi. Nisam se upuštala u nadmudrivanje… ali imam potrebu to staviti na „papir“.
Za mene praznina i ispraznost, a uz koje obično ide tjeskoba, nije isto. Praznina nije nešto od čega bježim, nego nešto u što bježim od preglasnog svijeta.
Pojam praznine za mene ne znači odsutnost nečega, nego izvor inspiracije… To je onaj osjećaj kad se očistim od svijeta… od svega što me tlači i kad u toj svojoj praznini i tišinama pronađem mir i samu sebe kao svoju srodnu dušu. Znam… da ova rečenica djeluje čudno… pomalo besmisleno… ali čini mi se da mnogi ljudi traže srodne duše, a da nisu srodni sa samim sobom. Što znači biti srodna duša samom sebi? Za mene to znači odgovoriti u miru iskreno na pitanja: koliko vjerujem sama sebi, koliko iskreno i dosljedno živim ono što glasno ističem kao vrijednosti, svjesnost da osjećaj samoće ne može izazvati odsutnost drugih ljudi oko mene… nego odsutnost mene same, do koje granice sam spremna braniti ono u što vjerujem? Upravo u toj praznini i unutarnjoj tišini pronalazim snagu za svaki novi dan… u njoj vidam rane, mazim ožiljke koji svrbe i brusim svoja vjerovanja. Jesam li doista sama u tim svojim prazninama? Nisam. Iz nje su istisnuti svi oni koji su me opteretili kroz dan….. a ipak osjećam da nisam sama… osjećam nekoga….. osjećam ljubav, toplinu, utjehu, podršku… osjećam se zaštićeno, voljeno, mirno…. i čisto.
Ponekad budem pod tako jakim stresom da ne mogu lako utonuti u to stanje kad mi je najpotrebnije… zbog životne trke, zbog obaveza, drugih ljudi…. I kad prođe predugi period bez bijega u tihe praznine, a pod jakim stresom znam otići pod tuš i tuširati se u vrućoj vodi…. da se očistim i smirim. Uspijem se opustiti… ali na kratko….. i opet se vrati osjećaj zagađenosti. Potrebno mi je poniranje u prazninu da bih se osjetila skroz čistom. Bez toga više ne mogu živjeti… kao ni bez tuša.
Znači, ta praznina je nešto kao duhovna kupaona…. Mjesto gdje održavamo svoju unutarnju higijenu.
Ništa i nitko iz vanjskog svijeta me ne može ispuniti kao praznina.
Naši dani su uokvireni formom… nizom pravila i rituala unutar kojih funkcioniramo. Volim formu…. Jer ona znači red. No ako u svojim tihim prazninama ne upijemo sadržaj i donesemo ga u te okvire, tada forma postaje tamnica i put u ispraznost.
Od ispraznosti se možemo spasiti u prostoru praznine.
Zašto sam napisala ovu temu? Zato što o tome ne mogu pričati ljudima. Ako pokušam na taj način lupetati…. onda vidim podsmijeh… jer ipak se zna što je važno u životu, a ja tu laprdam neke gluparije…. Lakše mi je to napisati… pa ne vidim ako se smijete pod brk… ili pogledavate jedan drugog onom neizgovorenom rečenicom: „Ova je pukla skroz na skroz….“
I na kraju pročitajmo zajedno što je Stjepan Lice spoznao u svom svijetu tišine....
Gledajte druge tako da mogu prepoznati svoju ljepotu: gledajte ih pronicavim pogledom kojemu ne izmiče ni unutarnja ni najbrižnije zastrta ljepota.
Poučavajte druge tako da mogu iskusiti svoju snagu: u svakome živi mudrost kojoj treba dati osobnost.
Govorite o drugima tako da dožive svoju vrijednost: bez svakoga od nas život bi bio oskudniji, Božja ljubav nedoreciva.
Prilazite drugima tako da ih možete usrećiti: pomognite im iskusiti da i oni mogu biti sreća drugima.
Živote drugih dotičite s mnogo poštovanja i obzirnosti: i ispod najotmjenijih haljina i najtvrđih oklopa nalaze se posve nježne rane koje je lako povrijediti, a uz njih i neutažene čežnje i prigušena plemenitost koje predano traže načine kako će se ispuniti i pridodati životu.
Nikoga ne ponizujte njegovim slabostima niti svojom obdarenošću: nitko ne odabire svoje slabosti niti svoju obdarenost. Samo međusobno se podupirući, moguće je kroz njih rasti.
Kada hoćete nahraniti gladna, nemojte mu hraniti samo tijelo: nasitite li komu dušu ljubavlju, ni tijelo mu neće oskudijevati.
Postojano svjedočite svoju vjeru Bogu: vjerovati Bogu ne znači prepustiti mu se, nego dopustiti mu da ide s vama zajedno.
Nemojte se zadovoljiti razboritošću: bez zanesenosti nije moguće ispuniti svoju ljudskost.
Kad god činite dobro, ne tražite da vam uzvrate zahvalnošću: budite zahvalni što vam je darovano činiti dobro. To je najdragocjeniji životni dar čovjeku.
/Stjepan Lice, "Poticaji"/
Post je objavljen 14.05.2013. u 22:15 sati.