Pregled posta

21 GODINA OD STRADAVANJA HRVATA NA PLATOU GALICE IZNAD TRAVNIKA,

17. Svibanj 2013.
Preuzeto sa portala Lašvanska Dolina

Srpske snage i bivša JNA 15. svibnja 1992. godine na krajnje okrutan način likvidirali su 14 pripadnika Travničke brigade HVO-a



Molitvom, odnosno misom zadušnicom koju je predvodio đakon Bruno Čubela, te polaganjem vijenaca ispred spomen križa na platou Galice na Vlašiću 15. svibnja obilježena je 21. godišnjica okrutnog ubojstva 14 zarobljenih pripadnika Travničke brigade HVO-a. Srbi su 1992. godine na Vlašiću zarobili 19 pripadnika HVO-a. Većinu zarobljenika, od kojih s neki bili i ranjeni, okrutno su pobili, a petorica preživjelih razmijenjena su nakon desetak dana. Proveli su ih u zarobljeništvu u Skender Vakufu, Banja Luci i staroj Gradišći. Kako su im prošli zarobljenički dani, najbolje govori podatak da su sva petorica u vrijeme zarobljavanja bili zdravi, a razmijenjeni su na nosilima, ispričao nam je jedan od preživjelih. Neki od njih s traumama nisu bili u stanju živjeti te je jedan od njih desetak godina nakon razmjene počinio samoubojstvo. Ostali su kažu u svako doba spremni dati iskaz i svjedočiti kako bi odgovorni bili procesuirani i kažnjeni.



Iako je od ubojstva 14 pripadnika HVO-a na Galici prošla 21 godina optužnica za ovaj zločin nije još podignuta. Ogorčeni su i što nitko nije evidentirao njihovo zarobljavanje te danas nisu u stanju doći do originalnih dokumenata kojim bi potvrdili svoje stradavanje i ostvarili prava koja im kao zarobljenicima i žrtvama torture pripadaju. Žrtvama stradalih pripadnika Travničke brigade HVO-a, osim članova Udruga proisteklih iz Domovinskog rata općine Travnik i Srednjobosanske županije, poklonili su se i brojni hrvatski politički predstavnici u federalnim, županijskim i općinskim tijelima vlasti.


Prvi veliki zločin koji su počinile srpska agresorske snage u srednjoj Bosni dogodio se u župi Ovčarevo, na platou Vlašića, na nadmorskoj visini od 1.460 m, na mjestu zvanom Galica, u općini Travnik, 15. svibnja 1992. godine. Naime, tada su srpske paravojne snage zarobile, mučile i okrutno ubile četrnaestoricu pripadnika travničkog HVO-a: Luku, Matu i Slavka Babića, Slavka Didaka, Zorana Domića, Stipu Jerkića, Pericu Lukića, Tadiju Marjanovića, Ivu Martinovića, Žarka Meljančića, Slavka Pendeša, Dragana i Mirka Rimca i Ivu Stojaka.
U travnju 1992. pripadnici tzv. JNA i srpskih paravojnih postrojbi otpočeli su oružane napade na civilno pučanstvo općine Travnik i to na one dijelove općine na kojima su, u većini, živjeli Hrvati i Muslimani. Napadi, uglavnom granatiranje po civilnim ciljevima u gradu i selima, su dolazili sa područja planine Vlašić s obzirom da on, svojom nadmorskom visinom, dominira širim prostorom.
Na te ozbiljne srpske prijetnje HVO općine Travnik odgovara uspostavom obrambene linije na padinama planine Vlašić u smjeru sjeverozapad - jugoistok u dužini od oko 60 km. Otpočele su danonoćne borbe sa pripadnicima združenih srpskih snaga, koje su sačinjavali pripadnici tzv. JNA i raznih srpskih paravojnih postrojbi. U tim borbama je došlo do velikog broja žrtava na obje strane.
Dana 14. svibnja HVO je napao srpske položaje na Vlašiću i privremeno ovladao strateški izuzetno važnom Galicom, kotom sa koje se kontrolirala cijela Lašvanska dolina i šire.
Nakon što su nakon cjelodnevne borbe Srbi potisnuti prema unutrašnjosti Vlašića noć koja je uslijedila je iskorištena da se prestrukturiraju i osvježe brojnim snagama iz pravca Banja Luke. U ranu zoru narednog dana krenuli su u protunapad. Slabije, neiskusne i nedovoljno opremljene snage HVO bile su prisiljene da se povuku.
U dijelu Galice koja je pokrivena ovčarskim katunom na spavanju je zatečeno 13 bojovnika koji su se našli u okruženju. Pripadnici združenih srpskih snaga su ih nakon predaje na brutalan način ubili i masakrirali. Ivo Martinović uspio je ranjen pobjeći samo do nekoliko stotina metara udaljenog Kika gdje je od suboraca pronađen mrtav.
Dana 23.05.1993. godine provedena je identifikacija i vanjski pregled tijela ubijenih pripadnika HVO-a. Pregled je načinjen u mrtvačnici gradskog groblja u Travniku. Sva tijela su identificirana od strane rodbine i prijatelja. Nakon pojedinačnog pregleda svakog tijela i konstatiranja uzroka smrti dr. Faruk Turkić (patalog) je donio i Opći zaključak:
„...Kod svih poginulih su nađene ustrijelnine iz vatrenog oruđa pretežno u predio grudnog koša, vrata, neki u predio glave. Kod 11 leševa su nađeni opsežni prijelomi kostiju krova lubanje i kostiju lica. Ove povrede su nastale udarom tvrdim predmetom u predio glave i to s više snažnih zamaha. Ove povrede su nastale nakon povređivanja iz vatrenog oruđa čime je izazvano teško stanje zbog povreda grudnih organa i besvjesno stanje, a nakon toga dovršavanje agonalnog stanja udarima tupim predmetom. Leš identificiran kao Slavko Didak je zadobio smrtne povrede iz vatrenog oruđa i nakon toga je došlo do karbonifikacije zbog djelovanja plamena. Leš identificiran kao Tadija Marjanović je zadobio povrede iz vatrenog oruđa ispod lijevog oka, a nakon toga je s više udara tupim predmetom sa rubom došlo do prijeloma vratne kičme. Smrt kod svih je nasilna i na osnovu slučaja ubilačka. Kvalifikacija ubojstava s pravne strane je u nadležnosti suda...“.

Srbi su tako sačuvali Galicu. Narednih dana i mjeseci odatle su bjesomučno topništvom i tenkovima tukli po civilima Travnika ali i Dolca, Novog Travnika i mnogih mjesta u Lašvanskoj dolini. Najčešće su to bile odmazde za pretrpljene gubitke na bilo kom dijelu bojišnice. Travnik je bio najčešća meta gdje je stradalo na desetine civila, brojni zatečeni u svojim stanovima jer prije toga nisu uspjeli doći do skloništa. Sa Galice se neselektivno sijala smrt za koju do danas nitko nije procesuiran a time ni odgovarao.