Upoznajmo Don Bosca
„Siroče sam. Dolazim iz Valsesije“
Sada kada je imao majku kraj sebe don Bosco je razmišljao da napravi nešto više za svoje mlade. Mnogi nisu imali gdje navečer ići spavati. Odlazili bi spavati ispod trijemova ili u bijednim javnim spavaonicama. Razmišljao je da primi u kuću one najpotrebnije.
Prvi pokušaj je prošao loše. Skupio ih je nekoliko i smjestio ih na spavanje u sjeniku. Ujutro više nikoga nije bilo: pobjegli su i odnijeli pokrivače koje im je posudila majka Margareta. Ali, nije se obeshrabrio.
Jedne večeri u svibnju pljuštalo je kao iz kabla. Don Bosco i njegova majka upravo su završili večeru kada je netko pokucao na vrata. Bio je to dječak od 15 godina sav pokisao i ukočen od zime.
- Ja sam siroče. Dolazim iz Valsesie. Zidar sam, ali još nisam pronašao posao. Hladno mi je i ne znam kamo otići...
- Uđi – reče mu don Bosco. Stani blizu vatre, jer tako mokar još ćeš se razboljeti.
Majka Margareta mu je pripremila malo večere. Zatim ga upita:
- A kamo ćeš sada?
Dječak brizne u plač:
- Ne znam. Imao sam tri lire kada sam došao u Torino, ali sam ih potrošio. Molim vas, nemojte me otjerati.
Majka Margareta pomisli na ukradene pokrivače:
- Možemo te i ostaviti kod nas, ali tko mi jamči da mi nećeš ukrasti lonce?
Oh, ne gospođo. Siromah sam, ali ne kradem.
Don Bosco je već izašao na kišu. Pokupio je nekoliko cigli, unio ih u kuću i poslagao ih u četiri reda i na njih položio nekoliko dasaka. Zatim je uzeo madrac sa svoga kreveta i stavio ga na daske.
- Ovdje ćeš spavati, dragi prijatelju. I možeš ostati koliko je potrebno. Don Bosco te nikada neće otjerati.
To je bilo prvo siroče koje je ušlo u kuću don Bosca. Do kraja godine bilo ih je sedmero. A zatim na tisuće.
Jednoga dana don Bosco uđe u brijačnicu. Približi mu se mali naučnik da ga nasapuna.
- Kako se zoveš? Koliko imaš godina?
- Dragec. Imam jedanaest godina.
- Bravo Dragec, dobro me nasapunaj. A kako je tvoj tata?
- Umro je. Imam samo mamu.
- Oh, jadan, žao mi je. – Dječak je završio sa sapunanjem. – A sada, ti lijepo uzmi britvicu i obrij mi bradu.
Dotrči gazda, uspaničen:
- Velečasni, molim vas! Dječak to ne zna raditi. On samo sapuna.
- Ali, jednom mora početi brijati? Pa evo neka počne na meni. Samo hrabro, Drago.
Dragec je brijao bradu drhteći kao list. Znojio se kada je britvicom počeo kružiti oko brade. Pokoji grubi potez, pokoji rez, ali stigao je do kraja.
- Bravo, Dragec“ – smijao se don Bosco. – A sada kada smo postali prijatelji dođi me posjetiti koji put.
U ljeto, don Bosco ga susretne uplakanog pored brijačnice:
- Što ti se dogodilo?
- Umrla mi je majka i poslodavac me otpustio. Kamo da idem?
- Pođi sa mnom. Ja sam samo jedan siromašni svećenik, ali kada budem imao samo komadić kruha s tobom ću ga podijeliti.
Majka Margareta je napravila još jedan krevet. Drago Gastini ostao je u Oratoriju više od pedeset godina. Veseo, živahan postao je poznati voditelj svakog slavlja. Sve je uveseljavao. A kada je govorio o don Boscu plakao je kao dijete. Govorio bi: „ Jako me volio“.
Post je objavljen 14.05.2013. u 09:35 sati.