Upoznajmo Don Bosca
Bubanj i mnogo stražara
Mjesecima don Bosco nije pronalazio krova nad glavom svojim dječacima. Ali, nije se predao. Govorio im je na otvorenom, kada ih okupi na trgovima ili na livadama periferije. Ljudi ga gledaju. Neki se smiju, drugi ga sažalijevaju:
- Kamo ide ovaj svećenik?
- To je don Bosco i njegovi dječaci!
- Jadnik, kažu da ima neku bolesnu zamisao. Završit će u ludnici od ove buke.
Tijekom zime (studeni 1845. – ožujak 1846.) unajmljuje tri sobe u kući svećenika don Moretta.
U proljeće unajmljuje livadu na periferiji.
U sredini je nešto nalik na hangar i tu se čuvaju rekviziti za igru. Oko njega trči i ispunjava svoje hirove 300 dječaka. U jednom kutu, sjedeći, don Bosco ispovijeda. Oko deset sati zasvira vojnički bubanj i mladi se poredaju u kolonu. Zatim, zasvira truba i svi krenu: prema crkvi Gospe od utjehe ili Kapucinskom brdu. Tamo, don Bosco slavi misu i dijeli pričest.
No, to su revolucionarna vremena, i tih 300 dječaka koji se na znak trube i bubnja svrstavaju u kolonu počinje zabrinjavati vlasti Torina.
Gradonačelnik, Markiz Michele di Cavour /otac Kamila/, pozvao je k sebi don Bosca. Nalaže mu da ograniči broj dječaka, zabranjuje mu da ulaze u grad svrstani u redove te da isključi one najopasnije. Razgovor s ministrom postaje buran. Cavour viče:
-A što Vas briga za te derane? Pustite ih neka ostanu kod svojih kuća. Nemojte uzimati na sebe takve odgovornosti ili će biti nevolja za sve!
Don Bosco odlazi bez popuštanja, ali od toga dana, na livadi gdje su se njegovi mladi igrali obilazile su policijske straže.
Jednoga dana krajem ožujka na livadi se pojave vlasnici. Gledaju travnjak kojega je izgazilo 600 cipela i čizama. Zovu don Bosca:
- Ovo ovdje je prava pustinja!
- A zatim će naša livada postati cesta od nabijene zemlje.
- Oprostite, dragi velečasni, ali ovako se ne može nastaviti. Dajemo Vam otkaz.
Za don Bosca to je udar groma. Kamo da sada ide? Već su ga do sada izbacili s mnogih mjesta.
„U predvečerje toga dana – piše don Bosco – promatrao sam mnoštvo dječaka koji su se igrali. Bio sam sâm, na rubu snaga, narušenog zdravlja. Povukavši se u stranu, krenuo sam u šetnju sam i nisam uspio zadržati suze: 'Bože moj, uzviknuo sam, recite mi što da sada radim?"
Nekako tog trenutka stigao je k meni ne arkanđeo, već neki čovječuljak mucavac: Pankracijo Soave, proizvođač sode i sredstava za čišćenje.
- Je li istina da tražite mjesto za svoj laboratorij?
- Ne za laboratorij, već oratorij.
- Ne znam u čemu je razlika, ali mjesto postoji. Dođi te ga vidjeti.
Don Bosco, hodajući iza ovog čovjeka, prijeđe dvjesto metara. To „mjesto“ je duga i siromašna baraka-nadstrešnica u siromaškoj četvrti Valdoccu. Pripada Franji Pinardiju, lombardskom doseljeniku u Torinu. Uz šupu je komad zemljišta. Don Bosco ju unajmljuje. Brzo se vratio svojim mladićima i zavikao:
- Veselite se! Pronašli smo oratorij! Imat ćemo crkvu, školu i dvorište za trčanje i igru. U nedjelju ćemo ići tamo. Bilo je to na blagdan Uskrsa, 12. travnja 1846.
Izvor: Udruženje salezijanskih suradnika.
Post je objavljen 13.05.2013. u 07:40 sati.