Marketing
Cijena košulje
Kad uđemo u neki od mnogobrojnih šoping centara, pročelja okićenih natpisima svjetski poznatih brendova, nije nas najčešće briga tko, gdje i pod kakvim uvjetima proizvodi predmete koje imamo namjeru kupiti. Bitno je samo da nam se sviđaju, da su kvalitetni i da ne stoji previše novaca.
Poneki možda u podsvijesti pomisle na Kinu, Tajvan, Indiju i slične egzotične zemlje. Iako sve rjeđe jer je nekako po default-u da realni proizvodi dolazi iz tih zemalja. U njima se, naime, sve proizvodi; tamo ima radnika i nisu lijeni kao kod nas. I onda se, možebitno, prisjete i kakve emisije dalekovidnici (ili knjige 'No logo' Noami Klein) o uvjetima rada u tvornicama u kojima se proizvode žuđeni proizvodi. Misao ipak brzo izblijedi pred naletom blještavila svjetlećih reklama iznad prodavaonica šoping centra.
A onda se u masmedijima pojave, prvog i nekoliko narednih dana od događaja, krupni naslovi i zorne slike o rušenju neke zgrade i stradalim (okrvavljenim) ljudima (jedva dočekane da bi povećale tiraž/zaradu) koji su u toj zgradi proizvodili predmete koje kupujemo u tim centrima.
Jedna od takvih nesreća dogodila se prije nešto više od dva tjedna u Daki (Bangladešu). Čitam jučer, (11. ovog mjeseca) u dnevnom tisku kako je iz ruševina srušene tvornice tekstilnih proizvoda u tom gradu, nakon sedamnaest dana od njezinog urušavanja, izvučena živa radnica. Preživjela je dišući na cjevčicu, pijući kišnicu koja se skupljala u rupi pokraj nje i od nešto keksa koje je vadila iz torbe stradalnice koja je ležala mrtva pokraj nje. Imala je više sreće od 1039 svojih kolegica čija su mrtva tijela do sada izvučena iz ruševina. Prema istoj vijesti još oko 400 radnica vodi se kao nestale. Hoće li se u tom broju naći još koja sretnica koju će uspjeti spasiti iz ruševina ili su već sve mrtve.
Prema prvim informacijama do urušavanja zgrade u kojoj se nalazila tvornica došlo je zbog loše gradnje. A vrlo je lako pretpostaviti zašto je zgrada bila loše izrade. Da bi troškovi gradnje bili što manji a profit građevinara što veći.
Pitanja tko je kriv nameću se u nizu.
Tvrtka u kojoj su radnice radile za nadnicu 34 puta manju od nadnice koje dobivaju radnice u SAD za isti posao?
Vlast u Bangladešu koja dozvoljava rad u opasnim objektima i pod takvim uvjetima?
Kupci (mi) kojima je jedino važno da košulja koju kupuju (kupujemo) ne stoji hrpu dolara?
Mislim da bi u stvarnu cijenu košulje bilo etički i moralno ugraditi i cijenu života radnica koje su stradale. No nisam siguran da bi i tada cijena košulje izrađene u Bangladešu bila viša od cijene izrađene u SAD. Jer život ljudi u Bangladešu, naime, ne vrijedi bjelodano niti jedan dolar.
Post je objavljen 12.05.2013. u 20:43 sati.