Pregled posta

Južnim Velebitom

2 - 4. 05. 2013.

Nakon godina provedenih po raznim uvjetima u planinama i visokogorju. Pomažući sudionicima u svakoj prilici. Stjecanju znanja i vještine vođenja. Provedenih sati u učenju u vodičkoj školi. Logičan je slijed da sam spremna odvesti svoj prvi službeni izlet i to od tri dana po južnom Velebitu.
Kako sam po ovim stazama bila u izviđanju i nekoliko puta prošla po istima, psihički i fizički sam spremna za podijeliti moje znanje s ostatkom društva, čiji sam član.
Bez ikakvog stresa i nervoze, sve sam imala unaprijed pripremljeno i razrađen plan pa mi nije bio stresan tjedan prije polaska a ni na dan polaska.
Tulove Grede- staza Malog Princa- kanjon rijeke Krupe. Tri predivna dana u kojima nas je poslužilo vrijeme.
Smještaj u apartmanima Tota u Starigradu, uvijek povoljan izvan sezone za sve nas planinare. Cijena je kao i u svakom drugom prosječnom Pl domu ali s razlikom na to što su to ipak apartmani s kupatilom i toplom vodom. Ukupno 34 planinara spremnih da ih povedem kroz ljepote ovog kraja.
Meni uvijek drag južni Velebit. I ma koliko puta da se tamo vratim, uvijek ima nešto čime me oduševi.

S obzirom da putujemo punih 6 sati, prvi dan je rezerviran za razgledanje Tulovih Greda. Tog dana se radilo na razminiravanju pa je bilo dosta zaposlenih na čišćenju minskog područja ali i kola hitne pomoći koji su dežurali pored burobrana u slučaju da zatreba pomoć.
To me nije obeshrabrilo pa sam, nakon razgovora sa dežurnima ispod staze, zatražila dopust prilasku Tulovim Gredama. Svima dala jasne upute da se drže kolone i da ne skreću sa staze. Staza je sigurna i po njoj sam nekoliko puta bila, ali s ljudima je uvijek neizvjesno.
Prate me u stopu i dive se ljepoti Tulovih Greda koje svojim neobičnim oblicima poručuju da su tu bili i prije a bit će i poslije svega ovoga što se oko njih zbiva. Prkose vremenu. Upijaju duh vremena svih događaja oko sebe.... snimanje filma Winnetou, domovinski rat.... i ko zna što još prije svih tih događaja.
Manja skupina je zatražila da ode do vrha na kojem je zastavica, što sam im dozvolila znajući da su iskusni penjači pa nema brige. Ja sam po svojoj dužnosti Vodiča, ostala s ostalima u grupi koja odmara jer nisam tu da bih se penjala već biti s onima kojima je sve ovo prvi put. Penjat ću se nekom drugom prilikom.
Razlike od prošle godine na Tulovima su očite. Makli su oznaku " Mine " koja je stajala na stazi u prosjeku između stijena. Oznake koje vode do vrha su jasno postavljene ( iako nisu planinarske, ali oznake jesu ) tako da nema lutanja kuda se popeti do vrha.
Pozdravljamo dečke koji su oko Tulovih čistili teren i zaželjeli smo im sreću a mi se vratili do autobusa. Lagano, bez žurbe. Fotografiranje, razgledanje. Prvi dan su svi umorni pa je to dovoljno.

Drugi dan, staza Malog Princa. Ono što su svi očekivali. Cjelodnevni izlet. Lijepo vrijeme. Sunčano i toplo. Mi u šumovitom području koje je lijepo ozelenilo, hladovina, pa je uživanje hodati takvom stazom.
Moje mišljenje je da je nužno, hitno uređenje staze koja vodi obronkom Crnopca od tunela Prezid do Tatekove kolibe, jer je dosta zarasla i markacije su jedva vidljive za one koji su tu prvi put. Srećom pa sam tu po treći put
Putem procjenjujem ko mi nije spreman za stazu Malog Princa. Ipak je to predio koji je pun vrtača, škrapa, ponikva, pa je potreban oprez. Dobra pokretljivost i vještina penjanja. Grupa je mješovita pa treba biti mudar i napraviti dobru odluku.
Kod Tatekove kolibe odmor i upute za dalje. Svi slušaju pozorno što im govorim ali i dalje ne shvaćaju kako staza izgleda. Isključujem jednog sudionika za kojeg sam procijenila da ne bi mogao proći stazu i da bi mu se moglo nešto dogoditi pa kako sam odgovorna za sve njih, ipak sam se posavjetovala sa kolegom koji je iskusniji i koji se složio sa mnom o odluci. Zamolila sam ostale da se dobro zamisle jesu li spremni za nešto tako. Oni koji se nisu osjetili spremni ostaju tu skupa s onim kojeg sam isključila i čekaju naš povratak, a mi krećemo naprijed.
O stazi Malog Princa ne treba puno govoriti. O njoj sam već pisala. Ona je nešto o čemu se ne piše. Ona se prođe, doživi, osjeti.....
Cjelodnevni izlet prolazi po planu. Nikakvih izvanrednih okolnosti ( osim poskoka kojih je bilo doslovno na svakih nekoliko metara ) nije bilo. Svi su oduševljeni onim što su tog dana vidjeli i doživjeli pa su zadovoljno otišli u svoje sobe. Pun pogodak. Drugi dan ( ako su tri u pitanju ) i treba biti udarni dan.

Trećeg dana pakiranje i polazak u predviđenom vremenu. Sunce nas prati i zadnji dan boravka u Starigradu.
Dolazimo u Golubiće Donje i tu dajem upute o promjeni plana za danas. S obzirom da nas i danas očekuje povratak i put do kuće, ne treba pretjerivati. Mnogi su umorni od prethodnog dana pa im ne treba dodatno zagorčavati dan. Odlučujem da ih odvedem po stazi Vratolom do mjesta gdje se staza počinje spuštati u kanjon. Tu na tom dijelu ima dobar pogled na najveći slap "Veliki Buk" (11m ) koji se nastavlja od ušća Krupe u Zrmanju. Pogled fantastičan. Dovoljno da se svi uslikaju, čuju zvukove, vide boje i ljepotu donjeg dijela kanjona Krupe.
Sunce je jako. Previše bi bilo da skupinu povlačim po kanjonu gdje bi se lomili po sipru uz obalu a onda bi mnogi odustali od silaska do Kudinog mosta jer bi bili umorni.
Nakon fotografiranja, za nekih sat i pol vremena, vraćamo se do autobusa koji nas vozi dalje do Golubića, kraj nekadašnje škole u malom selu i silazimo do Kudinog mosta.
Na vidikovcu u usamljenoj kući Veselinovića, ljubazni domaćini nas dočekaju, pozdrave i malo zabave sa zmijom koju imaju u svom dvorištu kao atrakciju. Zmija je bezopasna i dođe se samo nahraniti jajima od kokoši i onda odlazi. Njima je ipak ona poslužila kao zabava za prolaznike i svi se oduševljeno slikaju s njom.
Kod Kudinog mosta, na žalost, dočeka nas tabla da se most urušava Nadam se da će se čim prije sanirati i ne dozvoliti da ovako vrijedna građevina propadne
Oprezno prelazimo preko njega, tek da se osjeti energija utrošenog vremena i truda Kude koji ga je gradio s ljubavlju, i vraćamo se na zelenu livadu, zasluženo odmoriti.
Svi se bacaju u hladnu rijeku. Zelena livada i debela hladovina. Neopisivo. Pun pogodak. Ipak sam napravila dobru odluku što sam zaobišla probijanje kroz kanjon i priuštila im ovo uživanje kraj rijeke.
U povratku su nas opet ugostili u kući Veselinovića. Siromašna ali ljubazna obitelj. Ponudili smo im nešto novaca kao prilog za gostoprimstvo. Zadovoljna žena, smiješi se, briše znoj sa čela i kaže " Ne treba nama ništa, nama je drago samo kada vidimo ljude" ......šta reći na ovo. Njihova ulazna vrata, uvijek su širom otvorena za sve prolaznike.
Povratak u autobus je po predviđenom roku. Svi sretni i zadovoljni. Kada vidim sretna lica ljudi kojima sam uspjela pokazati svu ljepotu prirode, uživali na stazi koja je svima bila jednako dostupna.
Ponosna sam na ljude koji su se pokazali spremni slušati upute kada je to potrebno. Poštivali su me kao ženu Vodiča koja ih po prvi put vodi. Dali mi svo povjerenje. A nagradili me svojim zadovoljnim licima. Nema veće sreće od toga. To je još jedan od razloga zbog kojeg sam odabrala školovati se za Vodiča.
S ponosom nosim vodičku značku na srcu jer nije bitno koliko si visina prešao, koliko si vrhova osvojio...već koliko si sretnih lica na izletu vidio.
Hvala mom PD Elektroistra iz Pule koje mi je dalo povjerenje. Hvala i kolegama iz PD Pliva iz Zagreba s kojima sam bila u kontaktu za njihovu stazu po kanjonu i razmjenjivali dojmove. Hvala i ostalima iz Starigrada s kojima sam bila u kontaktu za sve informacije koje su mi bila potrebne prije polaska.
Na jesen se spremam opet u Starigrad i po Velebitu provesti tjedan dana u kojima ću proći sve ostale dragemi staze po kojima sam bila i po kojima nisam bila pa ću lagano uživati u istraživanju novih staza

Post je objavljen 10.05.2013. u 14:05 sati.