"Kada gore knjige, na kraju gore ljudi."
Heinrich Heine
Dugo nisam pisao.
Pomalo zamor, pomalo osjećaj da se borim s vjetrenjačama.
Toliko dugo da me GORSKE NOVOSTI nisu ni stavile na listu blogova koji pišu o našem kraju.
To je u redu, i onako nisam ni pisao blog da bi pisali o meni, nego da bih ja pisao o onom to me tišti ili što me veseli.
Neki "stari" blogovi su i dalje aktivni i aktualni, poput OGULINSKE USKE STAZE i OGULINSKA MAKSIMALA.
A pojavili su se i mnogo su aktivniji drugi blogeri, i to me raduje.
Osim toga, Facebook i Tweeter pomalo odnose prevagu nad pisanom riječi i nad dugačkim tekstovima kakve sam ponekad pisao. U eri sveopće premreženosti i konstantne dostupnosti, ljudi žele informaciju u kratkoj formi, i žele ju odmah. Moj stil pisanja je ipak malo drugačiji, konzervativniji po tom pitanju, tekstovi podugački, a to odbija ljude. Informacije na Facebooku i Tweeteru su puno kraće i puno brže dolaze do publike.
Kao novi blog, makar ni nije tako nov, ali je tako dobar da ga moram istaknuti, je OGULIN U SRCU, Nešin blog s kojim se nikako ne mogu uspoređivati.
Kada netko postigne to da u jednom gradu kada kažete njegovo ime nitko ne pita o kome je riječ, onda to zavrijeđuje poštovanje.
Radijska legenda kao u najboljim danima Relija mladosti i Trica sa špice, briljantan, duhovit, satiričan, analitičan, ciničan, s mjerom podrugljiv, sjetan, prepun filigranskih detalja jedne mladosti i jednog grada koji je odavno prestao biti ono što je trebao i koji lagano ali sigurno propada....
I drugi blog koji se pojavio bio je puno konkretniji, točniji, otrovniji, pun na žalost točnih podataka i cifri i marifetluka naše vlastite vlasti i onoga kako nas ista potkrada i ostavlja bespomoćnima smijući nam se u lice. Zastaršujućih podataka od kojih neke smo znali ili naslućivali razmjere krađa, pa do podataka koje nismo znali ali ih to ne čini manje užasnima.
Promijenio je adresu i stil pisanja, malo manje kritike a više prijedloga, malo manje cifri i ružnih istina.
Kada sam odlučio da ću ponovno nešto malo piskarati, mislio sam napisati cijeli "povratnički "post o knjižnici, o tome kako su ove zime sa krova letjeli crijepovi iliti cigle kako ih mi kolokvijalno zovemo, kako navodno isti taj krov prokišnjava pa je u opasnosti i bambusov parket te preko 20 000 000kn vrijedne zgrade, ali na kraju nema to smisla.
Knjižnica je jedna od rijetkih investicija u našem gradu koja je barem u potpunoj funkciji, a valjda će doći i netko tko će ustanoviti zašto je koštala 2100 EUR po kvadratnom metru.
A valjda će se i ogulinski obrtnici zapitati tko su ti kojima mogu zahvaliti što su participirali u ukupnoj vrijednosti radova sa preko 6% (slovima PREKO ŠEST POSTO).
Dakle, samo nešto više od 93% sredstava smo dopustili da ode u ruke nekim drugim privatnicima i nekim drugim firmama, a ne našim sugrađanima.
O gradskoj vlasti sam sve ove godine dosta pisao, i znate moje mišljenje o njoj i o onima koji ju obnašaju, i o načinu na koji ju obnašaju.
Volio bih da se naš grad pojavljuje u medijima po nečemu lijepom, a ne samo u crnoj kronici, ili kada se ocjenjuje učinkovitost lokalne vlasti, koja i jest za crnu kroniku.
Nepravedno je u ocjenjivanju hrvatskog izdanja magazina Forbes naš gradonačelnik dobio jedinicu, svrstavajući naš grad uz bok Krka i Vrbovskog, jedina tri grada u Hrvatskoj tako loše ocijenjena.
Ne mogu se u potpunosti složiti sa Forbesom.
Neki se možda sjećaju profesora geografije iz srednje škole koji je govorio da se i jedinica treba zaslužiti i da bi učenik dobio jedinicu treba barem nešto znati. Očito Forbesovi novinari nisu imali takve kriterije, pa je naš vrli prvi čovjek grada nezasluženo zaradio jedinicu.
Uskoro će izbori i prilika da naši sugrađani pokažu jesu li za to da se ovaj grad vodi pošteno, transparentno i žele li da se konačno zaustavi spirala propadanja, da se prestane pogodovati zna se kome, da se konačno počne raditi za dobrobit sviju, ili žele da se nastavi kontinuitet sadašnje vlasti.
Pa će nam svima biti kako odluči većina.
Nik Titanik je objavio odličnu karikaturu povodom izbora:NIK TITANIK
Na današnji dan 1933. u Berlinu su nacisti organizirali masovno spaljivanje knjiga.
Među piscima čije knjige su spaljivane bio je i Heinrich Heine, autor pjesme "Der Asra", koju je preveo Aleksa Šantić pod imenom "Kraj tanana šadrvana" (preveli su ju i Vladimir Nazor, Dobriša Cesarić i Safvet-beg Bašagić), a uglazbili mnogi sevdah izvođači.
Štuliću je pjesma bila inspiracija za davanje imena svom novom bendu, nakon što se razišao sa Jurom Stublićem, s kojim je svirao u svojoj prvoj grupi, Balkan sevdah bendu.
Kako bi rekli, ostalo je povijest...
Post je objavljen 10.05.2013. u 13:28 sati.