Marketing
Krpelji i mobiteli
Nedavno mi je stigao poziv iz vip-a i ponuda za kupnju mobitela za 9 kuna.
Zgodan je to mobitel… puno bolji od moje stare kante, a ima puno više mogućnosti od onoga što meni uopće treba. Ne volim razgovarati na telefon i mobitel…. Telefon je nužno zlo koje olakšava posao, a mobitel mi treba da budem dostupna onima kojima moram biti dostupna i da sama imam mogućnost nazvati koga treba ako negdje zaglavim.
Kad sam došla na svoje sadašnje radno mjesto dobila sam službeni mobitel i odmah ga vratila.
Meni to ne treba. Ako me netko u vezi posla hitno treba može me nazvati i na osobni mobitel, može mi se obratiti mailom i doista nisam vidjela potrebu da se poput krpelja zakačim kao trošak onima koji mi to nisu dužni plaćati…. jer za to doista nema potrebe.
Naravno da postoje radna mjesta gdje su službeni mobiteli nužnost… no pouzdano znam da ih nemaju oni koji bi ih trebali imati, a s druge strane službene mobitele ima svaka šuša u istom poduzeću… bez ikakve potrebe.
Npr. radnici koji odlaze na teren… a taj teren znači šumetine, brda, planine, vukojebine, desetke kilometara udaljenosti od poduzeća… rade posao u kojemu im je svakodnevno život u opasnosti, nesreće su izvjesnije nego npr. na radnim mjestima u kancelarijama (administraciji). Desi se da odu s nalozima na takve udaljenosti… i u isto vrijeme se ukaže potreba da baš tamo treba odraditi još nešto… jer ako se ide sutra opet to povećava troškove i gubi se vrijeme. Tada im se to javlja na privatne mobitele. Ako slučajno na terenu imaju neki problem i moraju se konzultirati s poslovođom troše svoje impulse. Kad se usude glasno izgovoriti da bi bio red da im se nabave službeni mobiteli proglašava ih se buntovnicima, objašnjava im se kako se štedi i love naprosto nema. Dok oni jako dobro znaju da većina tajnica ima službene mobitele i mnogi službenici koji su dobro poznati spavači u poduzećima. I ne samo da imaju mobitele… nego im firma plaća i impulse.
Štedi se na wc papiru, na kancelarijskom materijalu, na zaštitnoj opremi radnika koji rade opasan posao… a Državna uprava putem Središnjeg državnog ureda za javnu nabavu kupuje 10.000 mobilnih uređaja zajedno s 2200 novih SIM-kartica i mobilnim uslugama. Za to će se iz proračuna izdvojiti čak 40 milijuna kuna.
Taj potez Vlade smatram nemoralnim i neodgovornim…. no škaklja me i tih deset tisuća osoba koje će bez imalo razmišljanja koristiti tu neku privilegiju… a mnogi od njih su duboko svjesni da za to nema potrebe i opravdanja. Pitam se da li ikada pomisle da im te privilegije plaća ovaj narod oguljen do gole kože.
Jučer jedna žena na nekom forumu otvara pitanje: „Zbilja ne znam odakle više izvlače novac. Odakle im novac za mobitele?“
Novca odavno nema. Posudili su novac. Zadužili našu unučad da bi koristili nešto za čim nema potrebe. Sve te njuške koje su menađeri, političari, direktori, na nekim visokim funkcijama ionako imaju velike plaće i ja zbilja ne kužim zašto bi im se uz velike plaće dodatno trebalo plaćati telefoniranje, kupovati službeni automobili i plaćati niz besmislenih troškova… kao da su kraljevi i kao da se bez njih ne može. Ne samo da se bez njih može… nego bi bez njih bilo puno jeftinije. Svi glume frajere i velike face… a sve na naš trošak.
Da li je njih imalo sram? Kako one koji takve odluke donose, tako i one koji mašu repom i privilegije koriste, a da za tim nema potrebe. Pohvalno je što su objavili registar branitelja, ali bilo bi zgodno da objave popis korisnika službenih mobitela i da to bude javno objavljeno na oglasnim pločama u svim poduzećima… gdje ljudi najbolje znaju za koga je normalno da koristi tu privilegiju, a koji su to krpelji i u tom detalju prikačeni na naša tijela i sišu nam krv.
Ako je neka obitelj prezadužena i na rubu propasti… tada sigurno članovi te obitelji neće kupovati nove mobitele… nego će gledati kako se izvući iz te teške situacije… štednjom, radom i odgovornim ponašanjem.
Očito glave ove obitelji koja se zove Hrvatska nisu odgovorni gospodari… nego su raspikuće.
Post je objavljen 09.05.2013. u 19:36 sati.