Kroz cijeli protekli mandat dubrovačke gradske vlasti tinjao je i povremeno se rasplamsavao sukob gradske uprave s Društvom prijatelja dubrovačke starine. Uzrok i povod(i) nesporazuma i sukoba samo je jedan: novac. Ili kako bi po naški rekli, soldi. Soldi kojih vazda fali, a od zidina ih, teškoj recesiji usprkos, iz godine u godinu ima sve više, uz naznake da će ih u idućim godinama bit i još više.
Nakon što Dubrovčani iz gradske uprave i Dubrovčani iz DPDS nijesu uspjeli usuglasit stavove i postić dogovor oko načina gospodarenja dubrovačkim zidinama i podjeli zarade problema su se uhvatili sudovi u Dubrovniku i Splitu uz pomoć policije i zaštitara, a sad se konačno razrješenje međusobnog nesporazuma očekuje od ništa više ni manje nego Sabora Republike Hrvatske kroz izmjene i dopune Zakona o obnovi dubrovačke spomeničke cjeline na prijedlog Vlade Republike Hrvatske koji je pripremilo Ministarstvo Kulture Republike Hrvatske na inicijativu gradonačelnika Dubrovnika. U razrješenje gotovo piljarskog nesporazuma uključile su se sve državne institucije ko da je u pitanju međudržavni spor oko granica te ne znajući ni same kako razrješt ingropane interese odlučiše se za mač u obliku posebnog zakona kojim svjesno ili nesvjesno otvarju pandorinu kutiju baštinske problematike u Gradu.
Nakon gotovo stoljeća i po sustavne nebrige tadašnjih vlasti i podređenih im soldata o dubrovačkim fortifikacijama koja je rezultirala obraštanjem, djelomičnim urušavanjem i neprohodnosti dubrovačkim zidinama, u godinama nakon Drugog svjetskog rata brige o zidinama prihvatila se skupina zaljubljenika u dubrovačku baštinu predvođena gosparom Lukšom Beritićem, u Gradu poznati kao Društvo prijatelja. Sljednici osnivača društva i dalje gospodare zidinama. Danas su zidine u izvrsnom stanju, godišnji broj posjetitelja se polako, ali sigurno približava milijunu. Radovi su se uglavnom sveli na kozmetičko održavanje i jednostavnije graditeljske zahvate.
Dok su cijene ulaznica bile gotovo pa simbolične, osvrti na društvo sveli bi se na rijetke pohvale njihovog rada, protokolarne skupštine i važnije obljetnice, a niko se ne bi baš guro preuzet odgovornost za zidine. Ali ne lezi vraže, početkom ovega trećega milenija sjetila se gradska politika da bi mogli cijene ulaska na zidine uskladit s iznosima ulaznica na slične znamenitosti Sredozemlja. I tako je cijena ulaznica kroz nekoliko poskljupljenja dosegla gotovo deseterostruki iznos. Društvo se našlo u problemima, imalo je više solada nego je bilo u mogućnosti utrošit na održavanje i obnovu baštine u Gradu i okolici, a politika je nanjušila novce kojih nikad dosta. U dogovoru s politikom novci su se počeli trošit i na projekte koji nisu nužno obnova baštine, financirali su se komunalni radovi u Gradu, osvjetljavale i maškaravale zidine, ulice po Gradu, palače, zvonici, kupovale nekretnine koje jesu baština ...... zli jezici govoru da je solada doseglo i za kampanje pojedinih stranaka.
Idila nije dugo durala. Novoizabrana vlast zahtjeva preuređenje odnosa između Grada koji je uknjiženi vlasnik zidina i DPDS koji samostalno gospodare zidinama. Zanimljivo, nitko nema prigovora na rezultate obnove i zaštite financirane sredstvima Društva. Objekt prijepora su soldi. Koliko ih je i kako ih podijelit?
Da ne prepričavam svekolike zavrzlame kroz protekle četiri godine kojih su i tako bili puni mediji, Grad i DPDS postižu dogovor i sklapaju dodatak ugovoru po kojemu će DPDS i dalje gospodarit zidinama time da će polovicu sredstava preostalih nakon plaćanja PDV-a Društvo doznačit u gradski proračun e da bi bila utrošena u obnovu i zaštitu baštine.
Gradske službe, gradonačelnik, Gradsko vijeće prave ogroman propust, toliko velik da opravdano treba sumnjat u nečiju zlonamjernost ili ne daj bože zdravu pamet. Naime, ugovorom izričito ovlašćuju Društvo da ugovoreno pravo upravljanja i gospodarenja upišu u zemljišne knjige iako za to nije bilo nikakve stvarne potrebe, ni po Društvo, ni po Grad. Društvo u zemljišne knjige ne upisuje pravo upravljanja i gospodarenja već plodouživanje što možda zvuči slično, no stavlja DPDS u puno povoljnije posjedovno stanje. Zagonetka se usložava činjenicom da u gradskoj upravi nitko nije reagirao na sudsko rješenje o upisu plodouživanja na zidine u korist DPDS, a na štetu Grada. Rok za reakciju je bio petnaest dana. I tako su zidine na prevaru ponovo otuđene od Grada. Grad pokreće tužbu za brisanje upisanog plodouživanja, ali opet pravi grešku ne tražeći izuzeće suda u Gradu u kojem je to plodouživanje i upisano.
Postavši nemalo pa vlasnici zidina, Društvu je naraslo novo perje. Ne zadovoljava ih više tek skrbit o baštini. Počinju se bavit politikom. S najistaknutijih jarbola na zidinama uklanjaju zastave Republike Hrvatske i Grada Dubrovnika te podižu svoje zastave, zastave sa znakom Društva prijatelja dubrovačke starine ma što to značilo. Urbi et orbi poručuju, zidine nijesu ni hrvatske ni dubrovačke, zidine su Društva prijatelja. Počinje rat zastavama uz pomoć suda, sudskih ovršitelja, policije, komunalnih redara, zaštitara i sve to uz veliku pozornost medija na čuđenje dubrovačke javnosti. Gradu prigovaraju i pozivaju ga na odgovornost zbog navodnog nenamjenskog trošenja sredstava ostvarenih iz prihoda Društva.
Uvidjevši da je vrag odnio šalu te da je Društvo zauzelo teško osvojive pozicije, Grad se okreće Državi tražeći pomoć za povrat zidina pod svoju kontrolu i korištenje ukupnih sredstava. Tražeći pomoć od Države kao argumenat se navodi i mišljenje da zbog ovakvih odnosa nepotrebno ostajemo bez dijela prihoda koji se na ime PDV-a uplaćuju, pazite sad, Državi.
Budući su javno ovjereni ugovori sačinjeni temeljem odluke, ako i blesave, Gradskog vijeća vrlo ozbiljni i teško oborivi dokumenti, u paničnom traženju izlaska iz neželjenog stanja, Grad i Država pribjegavaju najgorem mogućem rješenju, političkom silovanju donošenjem posebnog zakona kojim pokušavaju ispravit niz propusta gradske uprave i Gradskog vijeća.
Ministarstvo i Grad će pokušat razrješit odnose s Društvom pomoću Zavoda za obnovu Dubrovnika prema kojemu se i Država i Grad i Županija posljednjih godina odnose ko prema neželjenom djetetu. Od mega institucije koja je pokrenula sustavnu obnovu Dubrovnika nakon potresa 1979. djelatnost Zavoda se svela uglavnom na obnovu sakralnih objekata. Umjesto jednog osnivača, tadašnje Općine Dubrovnik, sad ih imamo pet, tri ministarstva na čelu s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske, Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija. Svaki osnivač po 20% osnivačkih prava. Pet baba – kilavo dijete.
Godišnji proračun Zavoda je oko desetak milijuna kuna s uključenim troškovima hladnog pogona. Istovremeno DPDS godišnje uprihoduje 50+ milijuna kuna i PDV-a plati točno za pokrit buđet Zavoda. Državna i gradska vlast suglasno odlučuju iskoristit Zavod i kroz izmjene i dopune Zakona o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika provuć zakonske odredbe kojima će razvlastiti DPDS i navodno vratit zidine Gradu. Da treba izmijenit i dopunit Zakon o obnovi – treba! Taj zakonski tekst iz prošlog stoljeća i prošle države koji je već nekoliko puta mijenjan u pokušajima usklađivanja s novonastalim okolnostima dobrano je pregazilo vrijeme, ko i sam Zavod. Sazreli su uvjeti i stvorila potreba za drugačijim uređenjem ukupnog upravljanja dubrovačkom spomeničkom cjelinom sad više ugroženom nekontroliranim turističkim opterećenjem nego samim potesima i ratovima. Ministarstvo kulture i Grad Dubrovnik ne pokušavaju osuvremenit sustav upravljanja spomeničkom cjelinom već uz kozmetičke izmjene famoznog Zakona provlače odredbe kojima navodno oduzimaju zidine Društvu prijatelja i vraćaju ih Gradu.
Nacrt izmjena i dopuna Zakona objavljen je na web stranicama Ministarstva i Grada i predmet je javne, a valjda i stručne rasprave. Temeljem iskustava u usklađivanju zakonskih tekstova za očekivat je da će ovakav zakon bit i donesen bez puno dorade.
A što je to ključno što piše u temu zakonu? Pogledajmo!
Mijenja se naziv zakona pa bi se ubuduće trebo odnosit na spomeničku cjelinu Dubrovnika i druge nepokretna kulturna dobra u okolici Dubrovnika. Riječ ''ugrožena'' se briše. Ministarstvo valjda smatra da spomenička cjelina više nije ugrožena ?!? Ima nas koji mislimo da je sad ugroženija nego ikad.
Utvrđuju se nova osnivačka prava, pa tako Vlada Republike Hrvatske kontrolira 60%, Grad Dubrovnik 30% i Dubrovačko-neretvanska županija 10% osnivačkih ili vlasničkih prava. Zašto baš ovakav odnos i tko ga je odredio? Nema pojašnjenja. Komplicirani sustav upravljanja Zavodom u koje su uključeni Upravno vijeće, Stručno-savjetodavno povjerenstvo, ravnatelj, Vlada Republike Hrvatske, gradonačelnik Dubrovnika, župan Dubrovačko-neretvanski, zaposlenici Zavoda, Ministarstvo kulture, Ministarstvo graditeljstva, Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Hrvatska komora arhitekata, Hrvatska komora inženjera graditeljstva, Društvo konzervatora, Društvo prijatelja dubrovačke starine, itd., itd. jamči birokratsku neučinkovitost, ali isto tako prikriva iz osnivačkih odnosa jasnu činjenicu da je Zavod državni i da Zavodom upravlja država kroz Vladu RH.
A sad kolačić, uz birokratski popisane brojne poslove koje Zavod osobito obavlja na obnovi spomeničke cjeline ubačeno je i sljedeće: ……., poslove upravljanja i gospodarenja dubrovačkim fortifikacijskim sustavom, …….. ili konkretnije u Članku 36. Zakona gdje lijepo piše: Danom stupanja na snagu ovoga Zakona upravljanje i gospodarenje dubrovačkim gradskim zidinama preuzima Zavod za obnovu Dubrovnika te prestaju ……. i onda cijeli redoslijed odredbi kojim se uređuje procedure po kojoj je Društvo prijatelja dubrovačke starine dužno predati u posjed Zavodu za obnovu Dubrovnika stare zidine označene kao k.č.br. 2642/1 ……
Po ovome što smo do sad pročitali ispada da Zavod preuzima ulogu DPDS-a te će ubuduće upravljat i gospodarit, nadam se ne i plodouživat, dubrovačkim zidinama koje se u Zakonu nazivaju najmanje na tri različita načina (1) dubrovački fortifikacijski sustav, (2) dubrovačke gradske zidine i (3) stare zidine ?!? Nadam se da je pjesnik mislio na istu stvar.
To bi bilo tako da u Zakonu nema još nekih odredbi koje unose daljnje nejasnoće. Naime, u Članku 32. kojim se mijenja Članak 43. piše Grad Dubrovnik osigurava u svojem godišnjem proračunu sredstva za rad Zavoda u visini od 50% od ukupnog neto prihoda koji Grad Dubrovnik ostvari od prodaje ulaznica za obilazak gradskih zidina, ……… Kako sad Grad ostvaruje prihod ako su zidine u posjedu Zavoda koji njima upravlja i gospodari, a ključni element gospodarenja je upravo naplata ulaznica, ili prihod od ulaznica?? Druga nejasnoća, što je to neto prihod? Je li to prihod koji ostaje nakon obračuna i plaćanja PDV-a? Odakle sad PDV kad se cijela operacija opravdava izbjegavanjem plaćanja PDV-a? Ili se ono neto možda ne odnosi na PDV? Ali i dalje ostaje nejasno odakle Gradu novci u proračunu ako zidinama upravlja i gospodari Zavod te bi po logici stvari Zavod trebo imat solde na svom računu, i bruto i neto, ma što to značilo? Očito je pjesnik u silnoj želji za razvlaštenjem Društva pobrko lončiće.
Dok se međusobno optužujemo za iseljenje Carine, Trgovačkog suda, Arhiva, Mirovinskog, Zdravstvenog i ne znam čega sve još iz Dubrovnika prema Splitu i Zagrebu, gradonačelnik Dubrovnika inicira oduzimanje nadležnosti nad zidinama od ugledne i dokazane dubrovačke institucije i predaju u nadležnost državne institucije. Gradonačelnik upravo inzistira na daljnjem razvlaštenju i provincijalizaciji Dubrovnika. Sve podsjeća na onaj stari vic kad je frajer okinuo vlastitog koka za despet ženi ……..
Priča o PDV-u je poseban spin koji nema nikakve ili male veze sa stvarnošću. Prvo, teško je očekivat da će bilo tko tko bude naplaćivo ulaznice za zidine bit oslobođen obračuna i plaćanja PDV-a. Drugo, većina novca koji se uprihoduje na zidinama bit će utrošen za poslove zaštite i obnove baštine, znači za plaćanja po ulaznim računima koji u sebi sadrže stavku PDV. Prebijali PDV sa svojih izlaznih računa (ulaznica) s PDV-om na ulaznim računima, donosno plaćali ga državi preko ulaznih računa dođemo na isto ili gotovo isto zbog dijela troškova bez PDV-a. Uostalom, država je do sad financirala Zavod s oko 10 milijuna kuna, a odsad će ukupno financiranje Zavoda biti osigurano iz prihoda od ulaznica. Dosad se u Zagreb uplaćeni PDV vraćo kao financiranje Zavoda, a odsad će PDV iz gospodarenja zidinama po bilo kojoj osnovi ostat u Zagrebu. Čudan neka matematika po kojoj će Dubrovnik u potpunosti financirat svoju obnovu iz prihoda na vlastitoj imovini, a operacijom će upravljat država! Evala!!
Ali to nije sve! Dok u sjeni impotentne predizborne kampanje neprimjetno prolazi rasprava o nacrtu Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika u DPDS stiže dopis iz Grada s prijedlogom Sporazuma kojim bi se zidine vratile u posjed i gospodarenje Gradu time da bi Grad Društvu godišnje odobrio 5 milijuna kuna za obnovu i zaštitu zidina i ostalih kulturnih dobara na području Grada Dubrovnika.
S jedne strane se očekuje Zakon kojim bi zidine bile oduzete Društvu i predane Zavodu, a s druge strane se traži da Društvo preda zidine Gradu. Ko je ođe lud?
Čudi me da naš gradonačelnik uspješno nalazi zajednički jezik sa sugovornicima u Parizu, Kaliforniji, Moskvi, Petrogradu, Istambulu, Zagrebu, Izraelu, svugdje gdje pođe dogovori velike posle. Čak nas je uspio pomirit i sprijateljit s milenijskim neprijateljem, Mlecima, a istovremeno preko puta njegove kancelarije sjedi nekolicina Dubrovčana koji već godinama volonterski uspješno obavljaju po Grad važan i unosan poso i s njima se ne može dogovorit. Ne razumijem!
Post je objavljen 09.05.2013. u 17:58 sati.