Zapravo, imao sam tu ideju. Od samog početka jasno sam je vidio. Ne sjećam se u kojim godinama, ali sam siguran da je iznad mene stršala kao neiscrpna aura, tajni oblak ili pak poziv pod kišobran. Njezina prisutnost je bila teret, koliko i olakšanje. Zamislite, to nešto ide ukorak s vašim životom, sigurni ste da nikad niste sami i da ne možete biti prepušteni besmislu, a istodobno u vama budi osjećaje stalne nedovršenosti i nedorečenosti.
Znao sam da ljudi običavaju nazivati ovakve osjećaje vjerom, zamjenjivati ih koje kakvim biblijskim ili pak priručnim idolima, što je već koje doba nudilo i kako se u kojem sustavu trgovalo opće ljudskim pokornostima. Bio sam prilično siguran u to da me se ne može u ništa uvjeriti mimo moje tvrdoglave volje. Pomislio sam da sam se možda u moru vlastitog egocentrizma obratio prvom sebi, odnosno drugome koji je bio alibi za prvog. Složio sam kao pravi analitičar vremena četiri svoja sloja od kojih se samo u teoriji lik poklapao sa postupcima. Ali nije bilo ni to. Kao što ni rat nije posljedica prethodna tri rata, niti može biti izbjegnut zbog četiri godišnja doba mira. Ništa tako očigledno i ništa čega bi se mogao dosjetiti bez puno muke.
Ideja je bila tu. Bila je zrela onog trena kad me počela proganjati. Tren kad je zatražila svoj oblik pod suncem mog života. Razgovarati s ikim o njoj bilo bi ravno samoubojstvu. Ili bi bio mrtav ja i moja uvjetno rečeno „normalnost“ ili bi stradala ideja. Nipošto nisam prihvaćao njezinu smrt dok je bar ne upoznam malo bolje. Odlučio sam trpiti. Odlučio sam joj pogledati ravno u oči kao u najbrutalnijem okršaju špageti vesterna. Bio sam John Wayne s mišlju u šaci umjesto revolvera. Hoće li me ideja nadmašiti? Može li postati lik stvaran poput mene?
Nisam imao sreće s idejama. Uglavnom bi me dovele u nevolje. Ova se činila kao jedna od takvih. Ova je bila ta. Naprosto ideja. Bi li si olakšao da je i uspijem opisati, da dobije svoje ime ili ne daj bože još gorljivijeg zagovornika nakon mene. Zato sam se osudio na muk. Pomislio sam ne bi li pomoglo da malo, i tu i tamo slažem. Da nazovem ljude koje poznajem, ili još bolje koje ne poznajem nekom od svojih ideja. To bi bilo nečasno. Nisam novinar, a nisam se trudio ni postati njihova tema. Možda iz humorističnih pobuda. Ideja me opominjala. Nema tog humora koji bi mogao prikriti moju zluradu namjeru da raskrinkam samu ideja i nemogućnost vladanja nad njom. Njenu upornu nepoznatost kojom me zarobila i držala poput taoca u pustinji gladnih za jekom. Mogao sam lako sve prišiti komunikaciji. Mogao sam boldati u mislima Komunikacija ili Korak natrag, Samoća ili Smrt komunikacije. Na kraju krajeva mogao sam kao i svi moralni i amoralni sljedbenici Ideje koja ih proganja pisati o ljubavi. To bi bio univerzalan spas. Ljekoviti bijeg pred šapama podmukle, punokrvne i gramzljive ideje. Ipak, njezina me moć štitila i od ljubavi. U ženama sam gledao suparnice, tijela koja bi me mogla odvući od ideje i natjerati me da o njoj više ne mislim ili ne daj bože da je još i dijelim. Bio je to kompromis na koji nisam pristajao. Samac u tišini lovi svog misaonog surogata, ispisivao sam rečenicu. Sudionik u svojoj vlastitoj pogibelji. Umro pod zastavom nepoznate junakinje ideje. Ne, nisam se ismijavao ideologijama. To više nisam mogao. Pop- kultura je od žlice napravila ideologiju, a od izmeta modernu književnost. Ništa nije ostalo nad čim bi se mogao ismijati, sve da sam i htio. Možda je ideja puno sirovije naravi nego što sam mogao i zamisliti. Ako bi ona bila čisto Zlo, morao bi početi misliti o sebi kao o zlotvoru. Još nisam počinio nedjelo. Može li nedjelo moje duše kojom čeznem za idejom pored svih blagodati u kojima uživam biti gore od svih poznatih zala na ovom svijetu. Može li onaj koji piše kao vrhunski humanist svjedočiti najžešći sadizam, a da ga u tome nitko ne otkrije? Može li on imati moć koja je opasnija od svih moći kojima se dosad čovjek služio. U tehničko vrijeme, on bi mogao postati zadnji brodolomnik koji nije zaboravio da je apstrakcija sjeme i nektar svega što postoji. Može li isti taj postati ohol, još oholiji nego što je obična oholost navikla svladavati svoje izmišljene zapreke, kao i one postojeće. Što ako se ideja, sama po sebi dobrostiva, ugnijezdila u svijesti nevina i potlačena duha da bi svjedočila njegovoj pakosti koju je ovaj dotad pripisivao svijetu. Ako bi prisustvo ideje bio stvar revolta, imali bi dvostruki poraz nad Dobrim. Slabost na slabost. To nije priča o Adamu i jabuci. O mnogočemu danas znamo iz prve ruke. O mnogim vrstama zla. O mnogim pogibeljnim spoznajama. Odlučni da zajedno šutimo, jedan se mogao izopačiti i od šutnje tek, kako ne bi ja?
Sve sam izvrtio u sebi, svaki mogući scenarij koji bi mogla zamisliti moja ideja. Ideja. Ideja koja nije moja. Koja je svoja. Samoživa i ranjena ideja. Rušio sam je, sasijecao sa svih strana, pa branio istim oružjima s kojim sam je skidao kao glinenog goluba sa svih svojih tronova, a ona me dostojanstveno gledala i pitala zašto se pitam kad joj ne znam još ni pravo pitanje postaviti.
Jedra misao moje ideje, koja bi drugom čovjeku bila zamorna i dosadna gonila me da joj se približavam. Iz dana u dan postajali smo sve prisniji. Ako ju nitko ne bude htio, ako bude ignorirana i k tome odlučna da njena zagonetnost leži samo u ništavnosti kojom se iskazuje, neće li biti moje djelo? Sebično sam si želio pripisati sve što ona stvara. Pomahnitalo bdio iznad svake njene zamisli kojom me opčinjavala. Bio sam sladostrasni rob zemlje koja ne postoji i koju treba stvoriti. Lik koji zna da ima svoj karakter, ali ne može niti naslutiti postupke kojim će neki romanopisac učiniti od njega Napoleona ili nekog sveca, bar. Priča kojoj će svi vjerovati osim onoga o kojem se piše. Daljina kojom su daleke sve tuđe interpretacije nečije osobnosti. Bizarna konfrontacija kojoj su podlegle sve umjetnosti. A sve iz ljubavi prema priči. Iz trajne i slijepe zaljubljenosti u pripovjedne lance koji daju skučenoj perspektivi ljudskog života stotine lica i naličja. Ideja je nagon opisivanja, duboki naklon prošlosti i šapat nadolazećem. Ideja sada leti zadnji krug i vraća se u jato, noseći svaki put po još jednu obmanu godinu stariju od vremena.
Post je objavljen 06.05.2013. u 17:16 sati.