Volim ovu poslovicu iako je prilično istrošena. Ali je tačna... u poslu ili privatno. I kad navečer legnem u krevet i počnem da razmišljam o slijedećem danu koji dolazi radujem se unaprijed onome, novom, što bi moglo da se desi u njemu. Čak i kad znam šta me taj slijedeći dan otprilike očekuje, postoje još uvijek trenuci za koje se nadam da će se nešto desiti što će me neočekivano i prijatno iznenaditi.
Iako svako od nas u svom ruksaku nosi svoje osobne, manje ili veće probleme, možda čak i nesavladive teškoće iz prošlosti, može ih na nekoliko vrijednih minuta ili čak sati odložiti, odahnuti i biti samo svoj. Za to je potrebna nada kojom će se izgraditi povjerenje u sopstveno „JA“, bez obzira šta drugi misle ili očekuju od nas.
Naravno da postoje teške situacije u životu kao što je smrt u obitelji, bolest, teško financijsko stanje uzrokovano gubitkom posla. U takvim trenucima, kada ljudi doživljavaju svoje najteže minute, sate ili dane i koji se bore sa svojim životnim problemima, možda čak i proklinju takav život, na prvo mjesto postavljaju jad i čemer, jer ne mogu da vide više ništa drugo od tog mućenja. Za ljude koji to doživljavaju ne vrijedi u tim trenucima nikakva utjeha jer ih je to stanje potpuno zaokupilo.
Tko je taj pad osjetio i uspio da savlada, umjesto da se preda, zna da život nikada ne prestaje da dijeli i lijepe trenutke. Ne mora to da bude ništa kolosalno, to su sitne stvari koje smo svi manje više upoznali u svakodnevnom životu i koje nas jednostavno podignu čim ih postanemo svjesni i počnemo da ih uživamo.Tko se upusti na takve prijateljske ponude života... tko konačno pomjeri prošlost u zapećak, gdje će ona ostati i neće dalje da stvara nemir u nama, tko svoje „JA“, ne sebično, nego s povjerenjem u samog sebe, počne da usmjerava na lijepe trenutke koje donosi dan, može da se raduje, bez loše savjesti. Jer najvažnije pravilo života glasi: Budi svjestan svoje odgovornosti prema sebi samome.
Ovo nije poziv na sebićnost nego samo poticaj na razmišljanje..