Svojevremeno je najbolji ministar turizma Davor Bajs predložio antikrizne mjere u turizmu kojim bi zbrisao 50 posto prihoda koji ubire Hrvatska udruga skladatelja ZAMP koji toj nevladinoj organizaciji plaćaju hotelijeri i ugostitelji. Ta mjera, koju je veći broj hrvatskih glazbenika pokušalo patetično prikazati kao ''smrt hrvatske glazbe'', skrenula je tada opetovano pažnju na jedan od tzv. parafiskalnih poreza koji pogađa svakog od nas – što kao korisnike telekomunikacijskih usluga (dio RTV pristojbe ide ZAMP-u, dio cijene koju plaćaju radio i TV-postaje također ide ZAMP-u, dio cijene pristojbe kabelskim operaterima također završi u ZAMP-u), a dio opet pokupi ZAMP kad kao građani uđemo u kafić, na stadion, svadbu, maturalnu zabavu, kad kupujemo u tržnom centru itd. itd.
Dakako, da je Bajsova reforma puknula, kao što su puknule sve reforme poslije. Da se razumijemo: nitko ne dovodi u pitanje pravo hrvatskih glazbenika da štite svoje djerla. Ona su neupitno vlasništvo autora koji s njima imaju pravo raditi što ih volja: mogu ih prodavati po kojoj žele cijeni, kome hoće, kad hoće, mogu ih uništiti. Dapače, mi bi im predložili da podignu cijenu vlastitih djela za 700, 800 posto. Dakle, nije riječ o cijeni njihove glazbe. Problem počinje tek onog trenutka kad se cijeli sadašnji model naplaćivanja dadžbina ZAMP-u podvrgne kakvoj-takvoj analizi i nastoji sagledati kroz prizmu konkurentnosti, jednakosti, transparentnosti i postupanja sukladno s hrvatskim pravom.
Prvo pitanje: što je ZAMP?
Na prvi pogled se nameće odgovor kako je ZAMP udruga autora glazbenih djela kakvih je bezbroj u Europi. Međutim, nije tako. ZAMP je djelomično i paradržavna organizacija koja se bavi zaštitom autorskih prava (žele li, primjerice, vaša djeca snimiti svoj CD u garaži, morat će dobiti dozvolu ZAMP-a i morat će to platiti). ZAMP je uz to i monopolistička organizacija, budući da se zaštitom muzičkih prava nikome drugom nije dozvoljeno baviti na području Republike Hrvatske. ZAMP je i svojevrsna interesna zajednica oko koje je okupljen veći broj privatnih tvrtki. ZAMP je i kontrolna organizacija koja u nekim stvarima de facto ima ovlasti državne inspekcije.
Drugo pitanje: kako ZAMP naplaćuje svoje pristojbe?
Najtočniji odgovor na ovo pitanje bi bio: kako kome i kako kad. Različitu ćete cijenu kao pojedinac platiti za slušanje jedne te iste glazbe u Karlovcu ili Zagrebu, različito će vas koštati kao jedinku ako istu glazbu slušate na privatnim postajama ili na državnoj HRT, različito ćete istu glazbu platiti ako je slušate u velikom ili u malom kafiću. Jedino je pravilo da pravila nema: u Hrvatskoj ne postoji cijena pojedinačnog slušanja glazbe koja bi se potom pomnožila s brojem slušatelja. Slušatelj koji sluša glazbu na Zagrebačkom velesajmu platit će je cca. 37 puta skuplje negoli da tu istu glazbu sluša na radiju. Postoje inozemni autori čije se slušanje u ZAMP-u naplaćuje, i one čije se slušanje ne naplaćuje. Neki put se primjenjuje princip dvostrukog, trostrukog, višestrukom oporezivanja, ali postoje i obrnuti slučajevi – da autor za slušanje svoje glazbe ne dobije ni cvonjka.
Treće pitanje: Kako ZAMP troši prikupljen novac?
Odgovor na ovo pitanje je u većoj mjeri u domeni slutnje negoli u domeni egzaktnih odgovora. Riječ je o mašineriji od 100-tinjak ljudi, okupljenih u većem broju privatnih tvrtki. Preliminarna izvješća o puštanju glazbe u pojedinim ugostiteljskim objektima tijekom 2007. i 2008. i naplata autorskih prava su u neskladu (detaljno izvješće će biti sačinjeno u prvoj polovici svibnja i poslano nadležnim institucijama u zemlji i inozemstvu). Međutim, ima i drugačijih primjera: velik broj naknada za korištenje glazbenih autorskih prava s povlaštenih priredbi, koncerata, svadbi itd. ZAMP nikad nije naplatio. Koji su autori oštećeni i koliko ne zna precizno nitko, čak ni ZAMP.
U svakom slučaju, po našem dubokom uvjerenju ovakav način djelovanja zahtijeva ozbiljan angažman nadležnih državnih službi RH.
Post je objavljen 20.08.2012. u 16:16 sati.