Navraćam često na svoje radno mjesto :-) pred neki dan mi dolazi prikan sa posla i dovodi jednog tipa.Upozna me i kaže "evo da malo volontira".(ja san ode u početku volontirao). Tipa san odma provali : moditen, akineton, antidepresiv. Tip je nafilovan ljekovima. Njiše se na nogama i lagano stupće.
O kako je to malo tužno gledat. U njegovim očima je i tuga i radost. Valjda je tuga zbog toga jer je rob,a radost jer je svjestan da mu duh ne mogu ubit ...
Sjetim se odma toga da je moć psihijatrijske institucije jača od sistema. Psihijatrija čovika može ubit i uzet odakle god,iz zatvora, iz vojske (hmmm iz sabora bi trebalo par njih ako ne sve)
Tip je starijiod mene,ima 40 i sitno godina,ima ptsp. Klasičan tip koji se vuče po hodnicima psihijatrije, polako, korak po korak. Psihoza i napadi panike su njegova kako on kaže dijagnoza.
Ja van nemogu opisat kako mi je nekako fino bit u takvom društvu. Voli jazz i bubnjar je i ima svoj bend. Kaže da mu trava nije dobra jer ga zna bacit u crnjak. A to jest tako. Ja se sjećam kada san bio mulac pa bi zapalili joint mene bi često bacalo na crnjake tako da san još davno potpuno odbacio sve droge.
Sjetio sam se G.-a koji je napisao:
-"na hodnicima psihijatrije nađoh ptiče i donesen ga do prozora i pustim van..." ili
-"ako nisan kriv zašto da paštam ,ako san dužan tebi nisan svijetu.."
Neznan na koga se odnosi ova druga ,tj kome je dužan. Nije definirao. Ah, nismo li svi ponekad nekome nešto dužni? Ako smo dužni voljeti nekoga jer to srce diktira i ako to radimo svakodnevno i bez obaveza, zašto onda plaćamo dug društvu ,onom kojem nismo ništa dužni. Kriza smisla. A meni je jutro za nedilju čak i prekasno jer 8 je sati. Iden do padre... Odint ću mu malo rakije jer bruka me neki dan jer se napio, a bili su prisutni ljudi iz politike. Bandić el .E padre padre...
Post je objavljen 05.05.2013. u 08:18 sati.