Miluješ pogledom moja sočna usta,
boginja rasplesana tijelom raspusti kose,
moja duša uznesena lebdi nad ponorom bezdana,
sanjarim da sam ponovno neizrecivo zaljubljena.
Jednostavno se uklapam u travu,u latice,
jedri prašnici moja su hrana,
treperim zvonko u ozelenjenim granama
i prizivam u misli miris ozona,
onaj osjećaj nakon proljetne oluje,toplog pljuska,
kada sunce na tren zadrijema
pa se dugom preko neba nasmiješi
kišnim kapima koje klize po meni.
Poželim se rastrgati tada, iznutra,
zbog ravnoteže u kojoj ljubav i mržnja
koju osjećam prema tebi jednako teže.
Želim se rastrgati i trgam se u sakralnoj čakri
na krpice narančaste boje koje guta modro grlo tvoje.
Svemir od nas patchwork šije ,trgani mržnjom, spajani žudnjom,
združeni u prostirku meku ,u zagrljaju vječnosti
listamo priče iz davnina
u kojima smo se dogovorili
da ćemo se i u ovom životu ponovno sresti
i voljeti kao nekada, u onim drugim životima
koje smo proživjeli puno prije nas.
Dogovor je dogovor .Bogu hvala što je život kratak!
Proganja me u ovoj mirisnoj rapsodiji jedan podatak:
ne razumijem se u kemiju ni spojeve ,
ali ugrađena u ovo neočekivano molekularno izdanje
jedino znanje koje imam ovako natopljena ozonom
da njegova prevelika koncentracija izaziva smrtonosno stanje.