Volim Praznik rada. Uvijek je dobro vrijeme i uvijek su ljudi manje – više dobro raspoloženi. A eto ove godine dogodilo se čudo – skupilo se toliko tisuća ljudi na prosvjedu u Zagrebu koji traže prava radnicima! Nisam mislila da je to moguće u Hrvatskoj (osim prosvjeda protiv ćirilice). Možda se ipak nešto kreće. U svijesti.
Ovdje su se kuhala dva graha. Dva graha s kobasicama. I moj, bez kobasica, bez mesa. Jedan je organizirao HDZ, drugi SDP. To je kod nas tako, ionako nema treće opcije, zar ne? Ali svaki je grah samo s jednom opcijom – s kobasicama. Što bi se dogodilo da netko doista uštedi i posluži grah bez kobasica? Kao ja. To bi, valjda, bilo svetogrđe. Šmrc, šmrc, ne daju nam ni kobasicu. Onu jeftinu. Ona koja ni nije od mesa, zar ne?
Kako bilo, apolitična sam i nisam otišla ni na lijevi ni na desni grah (ili, bolje da se izrazim, politički grah) već sam ga napravila kod kuće, na otvorenom. Mrkvica, crveni luk, bijeli luk, paradajz, grah… pred kraj ispečem malo tofua i stavim ga u grah. Susjed ga nanjušio i pita pečem li janjetinu. Uz put mi po stoti put kaže da i nisam tako mršava s obzirom na to što jedem.
???
I tako, kad je grah gotov, razdjelim ga. Na tri dijela. Jedan lonac susjedima, jedan lonac roditeljima i jedan nama.
Susjed jede, ali vidim da nešto nedostaje. Reže buđolu. Hvali buđolu. A moj grah, pitam ja. Odličan je, kaže on. Ali je buđola fenomenalna. A tofu ostavlja, ne valja mu. Kažem mu da treba otvoriti nepce za nove okuse. I poželim mu da ga moj grah protjera jer nije bio na WC-u 8 dana, po vlastitom priznanju i jadikovki (nije da sam ga baš pitala da mi to objavi).
Roditelji su grah pospremili u hladnjak. Za sutra. I pojeli svoje meso prvomajsko.
A mi smo svoj skoro pojeli do dna, ima još malo za danas.
I, eto, to je priča o prvomajskom grahu, s kobasicom i bez kobasice. U maloj Hrvatskoj. Siromašnoj. Željnoj. Nesretnoj.
Post je objavljen 02.05.2013. u 12:11 sati.