Vratila sam se s prvosvibanjskog roštilja, o tuširala sa sebe znoj ispušten zbog vožnje 35 kilometara biciklom do odredišta i natrag, uzbrdo nizbrdo, preko balvana ( zašto ne sjeku šume u siječnju!!!) i kroz rojeve ovogodišnjih gigantskih komaraca kljukanih steroidima u smislu svako godišnjeg špricanja i trovanja nas i njih i sveg skupa.
.........
Mozak mi je lagano tup, a mišići ugodno bride. Pravi trenutak za Krležu. Točka na "i" u stvaranju savršeno ugodnog trenutka. :)
"Na rubu pameti"
Obično volim iz knjiga ispisati citate koji me se posebno dojme. Ali kad je riječ o Krleži, to nema nikakvog smisla. Isto tako mogu prepisati cijelu knjigu.
Zato "Na rubu pameti" imam doma na polici, uvijek nadohvat ruke, otvaram ju nasumce i smješkam se u vječitom čuđenju kako taj čovjek s jednakom lakoćom može s četiri imenice predočiti čitatelju gluho doba noći, kao i s pet tisuća riječi asocijativno vrludati bez nekog posebnog razloga, a da ti kao čitatelju ni u jednom trenutku ne bude dosadno, jer se riječi glatko nižu jedna za drugom, sljubljuju, teku i kao najprirodnija stvar na svijetu, slijevaju u tvoj um, blago i bez trenja.
Ako samo na trenutak dopustiš svojem umu da shvati što je pročitao, uhvati te jeza bolno realnog prikaza stvarnosti.
Navodno je Krleža provodio jako dugo vremena nad svakom svojom rečenicom i djelom dok nije postigao tu savršenu fluidnost zvuka koju stvara čitanje njegovih djela. Dok istodobno u svakodnevnom životu nije bio nimalo tako besprijekornog govora.
Međutim, nikad nisam provjerila taj podatak, a ni neću. S obzirom da mi istina u poglede toga podatka apsolutno ništa ne znači, a sviđa mi se slika koju sam si o njemu stvorila, čemu cjepidlačiti.
Dosta.
Idem se baciti na terasu do trenutka odlaska s ciljem gledanja tekme uz ekipu i pivo. :)
Post je objavljen 01.05.2013. u 18:42 sati.