Da li je moguće da su putovanja kroz vrijeme već moguća, štaviše da postoje već nekoliko decenija? Prvi put sam se susreo sa ovom pričom 1995., kada je časopis 'Piramida' objavio članak o 'time travel' («Projekt Montauk: Amerikanci putovali kroz vrijeme»). U njemu se navodi kako su «ljudi iz podruma baze Montauk [vojna baza na Long Islandu, NY] slani u budućnost, do 6.037 godine naše ere, vidjeli tamo ruševine nekog grada u mraku, bez žive duše i sa kipom metalnog konja zlatne boje na kojem je bilo nešto napisano nama nepoznatim znakovima». Također se tvrdi da su tvorci Projekta Montauk uspješno poslali posadu ljudi u gigantske piramide na Marsu, u vrijeme kada je tamo bila civilizacija, prije više od 100 hiljada godina. Ovaj je projekt u Montauku navodno završio 1983. godine, no prema nekim informacijama, i dalje se obavlja, u tajnosti.
Za vrijeme ovih eksperimenata sa time travelom u Montauku, nedaleko Torina u Italiji bio je izgrađen (1978-92) podzemni hram, poprilično velik i raskošno dekoriran, poput sakralnih građevina velikih religija. Religiozna zajednica u Damanhuru prakticira jednu vrstu New Age duhovnosti, a svakako putovanje kroz vrijeme je jedno od njenih najpoznatijih dostignuća. Prije 10tak godina bio sam prisustvovao jednom predavanju ove zajednice. Koliko se sjećam, na kraju predavanja bio sam postavio pitanje u vezi financiranja projekta (s obzirom na raskošni interijer hrama). Predavač mi je odgovorio da se oni sami financiraju, od vlastitih prihoda – oni u Damanhuru uglavnom žive skromno, bez nekih luksuznih prohtjeva, oni koji rade u Torinu, također, ne voze neke limuzine nego skromne Fiatove aute itd.
Tada sam bio sa Interneta skinuo neke njihove članke, u vezi pionirskih pothvata time travela. Kada sam nekoliko godina kasnije ponovo probao naći te članke, vidio sam da ih više nema na njihovom siteu. Srećom, naknadno sam ipak pronašao među svojom isprintanom hrpom materijala sa Interneta i par članaka o Damanhuru i time travelu, i preveo, za one koji smatraju ovu temu interesantnom.
DEVET MINUTA U VREMENU
Ponedjeljak, 17. januar 1994.
Putovanje kroz vrijeme je počelo! Jučer je nekoliko ljudi napravilo neke eksperimentalne prolaze u Kabini: dva fizička temponauta i dva temponauta u suptilnom tijelu nakon različitih faza pripreme otišli su eksplorirati mjesta i njihove značajke, u koje će putovati do kraja maja.
Prvi ljudi koji su imali priliku – od enormnog značaja ne samo za nas već i za ovu epohu, ali također i za cijelu planetu – da putuju u vremenu bili su Aracne Orchidea, Antelope Verbena, Ornitorinco Oleander i Amadriade.
U početku se mislilo da će petero ljudi moći napraviti probni put, no vrijeme za koje je prolaz bio otvoren i energija koja je stajala na raspolaganju istekli su prije nego što je peti imao mogućnost pristupa. Petero kandidata bili su odabrani od ukupno njih 42, a koji su prethodno bili prošli prvi i drugi nivo finalnog treninga, i koji je završio u nedjelju. Drugi ljudi doći će na red za probno putovanje, malo po malo, tako da se ustanovi i usavrši svaki prolaz u kabini, da ne bi došlo do greške na stvarnom putu: činjenica je da njegova provedba još uvijek nije savršena.
Da li se oni sjećaju? Naravno da se sjećaju!
Potreba 'selektivne memorije', to jest sposobnost registriranja podataka samo na nesvjesnom nivou bez potrebe za upamćivanjem na svjesnom nivou jedan je od neophodnih preduvjeta na putu kroz vrijeme, no to je isključivo vezano za tehnike pristupa vremenskom putovanju. Stoga govorimo o situaciji nadziranja, kako bi se spriječili nagli ili pak neki nepažljivi pokreti, koji bi inducirali temporalni prolaz, čiji bi rezultat bio da se nađu negdje, odakle se ne bi znali vratiti. Sve drugo ipak, što se odnosi na memoriju i osjećaje, na događaje, ono što se
vidi i doživi, može ostati u svijesti, bez izazivanja problema (možda u manjoj mjeri, ukoliko su događaji posebno traumatični).
Za putovanje bila je korištena Kabina, sa specijalno pripremljenim sjedalom (koju su koristili samo temponauti u suptilnom tijelu); okolina je bila potpuno pod pritiskom, zatvarajući razne tačke pristupa. U Dvorani ogledala desetak je ljudi sviralo muzičke instrumente svih vrsta, ispunjavajući energijom različite oltare: svaki je oltar predstavljao jednu vrst uha predisponiranog na punjenje specifičnim frekvencijama. Svaka sfera u Dvorani bila je pozlaćena, što je služilo kao mehanizam za individualni prolaz, i svako je koristio različiti pristupni kod.
Svaki je temponaut bio pripremljen za njegov vlastiti specifični ulazak, ulaskom u Kabinu, gdje se imala odvijati priprema, jedna tehnika više kontemplativna po prirodi, sa detaljnim umetanjem svih instrukcija i različitih mehanizama za pronalaženje i ubacivanje u temporalna vrata te potom uspješno navlačenje novog tijela. Slijedeći indikacije poput saobraćajnih znakova i obavještenja, putnik počinje suptilni put kako bi pronašao osobu koja je bila domaćin prije 4719 godina.
SNAŽNI IMPAKT
utorak, 18. januar 1994. godine
Bilo je kranje interesantno i zahtjevno asistirati u velikom događaju kao što je bio onaj, u nedjelju. Svaka osoba koja je otputovala iz Kabine veselila se svojem uspjehu, potom, svi su intervjui sa njima svima bili vrlo intenzivni. Muzika, koja je vodila iz Hrama bila je uzbudljiva i magična, cijela atmosfera prožeta snagom izuzetnog događaja, jedinstvenog, no nevjerovatno ponovljivog i usavršivog. Put kroz vrijeme, u preparaciji za mnogo mjeseci, sada je bio realnost, a tamo, u našim rukama, mali ali izuzetno intenzivni dokaz.
Energetski impakt bio je jak, nevjerovatna emocija potrajala je dugo, te dirnula svaki djelić mog tijela.
Potrebno je shvatiti da je u Damanhuru moguće i normalno živjeti magiju u svakodnevnom životu, naučnu fantastiku sa pranjem veša, edukacijom djece i svakodnevnim poslovima: svatko treba biti svjestan, kako bi došao u dodir s ovime, kako bi shvatio širinu ovog pristupa umjetnosti i ritualu svakodnevnog življenja, konstantni kontakt između sakralnog i profanog, kako bi nadošao na jedno razumijevanje istinske ljudske esencije i veličajnosti. Ovog puta vidio sam neprimjetne mišiće putnika kako se pomiču, poput fluida, kako bi korespondirali sa odgovarajućim tijelom, da uđu u njega i 'obuku' ga poput uskog radnog odijela ('tute'), te pokrete koje nitko ne bi znao, kako ih reproducirati.
Čuo sam, kao i ostali, onaj 'bang' koji je označio prvi fizički prolaz u vremenu, vidio sam Kabinu praznu, a onda ponovo-ispunjenu. Bio sam vidio Oberta [Airaudi-ja] kako iščezava godinama unazad, i to za dugo vrijeme, na Sardiniji, a potom kako se sretno ponovno pojavljuje. Tako, da nikada nisam imao sumnji u pogledu onog neopisivog intenzivnog osjećaja.
Još sam jednom opazio vrtlog velikih događaja, istinu postojanja i nebitnost posjedovanja, letimični uvid u stepene razvoja shvaćanja snage podučavanja. Ovaj aspekt bio je opravdano potcrtan, kao proživljeno iskustvo, prava svjesnost o činjenici da je tijelo samo odijelo, koje svijest locira, i onda putuje, pomiče se, pokreće i ide...
Poput ovog, paradoks življenja očituje se u činjenici da peremo suđe, a potom, bez problema putujemo u vremenu, ne postajući pri tome ludi, ne pridavajući značaj jednom ili drugom, kao što bi se desilo da Damanhur nije naša realnost, i kada ne bi imali edukacije, koja konsolidira inicijata u misterijima postojanja.
Ja znam drugačije, i oni koji su mislili da se put kroz vrijeme neće moći nikada realizirati, izgubili su opkladu, no bilo je veselje izgubiti ovu okladu; rekao bih, konačno, podijeliti ovdje s drugima magičnu ludost i snagu našeg postojanja.
PUTOVANJE U PROSTORU I VREMENU
Prvo putovanje u prostoru-vremenu izveo je Gorilla Eucalipto popodneva 18. augusta 1994. Ovdje govorimo o putu dugom 61.000 godina, koje je potrajalo oko sat i po i odgovaralo, kao u jednom vremenskom luku, periodu od oko tri dana.
Bilo je moguće izvesti ovaj put, pošto su različiti dijelovi strukture Kabine bili supstituirani.
Kako bi bio u mogućnosti izvesti ovaj 'skok', Gorilla je morao proći 14 stanica, te doći do tačke u svemiru, gdje je pohađao kurs, o korištenju Kabine.
GORILLA EUCALIPTO
'Izvinjavam se ako ne izražavam svoje ideje baš jasno večeras, no iskustvo koje sam imao ostavilo me je bez teksta, i zapanjenog.
Spomenuo bi u samom početku da ono involvira putovanje kako kroz prostor, tako i vrijeme. Tačka odredišta, shodno tome, nije bila Zemlja – kao na drugim putovanjima, već je to bilo u isto vrijeme i spacijalno, i temporalno. Odredišna tačka, po mom mišljenju morala je biti jedna od najudaljenijih planeta u galaksiji, dijelom naturalna, dijelom konstruirana, a veličinom nešto manja od Zemlje.
Uzeo sam 'self-kristal' sa mnom, kako bi mogao memorirati dublje iskustva, sa trodnevnog 'izleta'. Štoviše, kada mi je usfalilo podataka, mogao sam ih prikupiti direktno sa self-kristala, kao da je bio neki kompjuter na brodu, ili pak ko-pilot.
Bilo je to putovanje svemirom, sa nekoliko stanica. Skokovi u vremenu su varirali, neki su trajali svega nekoliko sekunda. Ovi incijalni skokovi predstavljali su periode od 2.000, 3.000 i 5.000 godina. Kao rezultat kontakta sa selfičkom kreaturom imao sam svjesni osjećaj o tački kojoj sam se uputio, koliko je vremena prošlo i gdje sam bio.
Bilo je to, kao da sam na shuttle-u, kojim pilotira set kompleksnih instrumenata – u ovom slučaju, instrumenti su bili mentalne prirode.
Za vrijeme putovanja, prvi skok u vremenu bio je kratak, i odveo me jasno u prepoznatljive fizičke lokacije šume, pustinje, planine, dok su oni koji su slijedili, bili sve duži.
Percipirao sam prva tri skoka kao putovanje nazad u vremenu, no u istoj prostornoj dimenziji, dok su druga koja sam percipirao bila u isto vrijeme temporalni, i spacijalni.
Naredne stanice bile su neosporno fascinantne. Imao sam iskustvo iz barem tri ili četiri različita tipa kabina, sličnih našima, sa platformom i postranim rešetkama, koje su u nekim slučajevima bile zamijenjene preklapajućim sferama; u drugim pak slučajevima umjesto rešetki bile su piramide, jedna povrh druge, sa vrhovima usmjerenim prema centru, tj. prema tački gdje sam se nalazio.
Za vrijeme različitih skokova u vremenu, prošao sam i Atlantidu, nisam se zaustavio u istoj kabini u kojoj sam bio na prijašnjim putovanjima, već u sličnoj, i to ispod razine mora. Našao sam se u staklenom balonu kroz koji sam promatrao morski krajolik, ljudi su nosili odjeću, koju sam već ranije viđao. Pio sam piće vrlo ugodnog okusa, koje me bilo ispunilo veoma jakim energetskim nabojem. Imao sam osjećaj kako je Atlantida važna stanica, na kojoj se može zastati i ispuniti se energijom, da bi se zatim otputio na jedan duži vremenski skok.
U jednoj od posljednjih tranzicija (bilo ih je sveukupno 14) stigao sam u kabinu koja se sastojala od zrake svjetla emitirane sa projektora u svemiru. Upao sam u tu zraku i ostao u toj prilično neobičnoj realnosti. Nije bilo nikakve fizičke reference, već sam bio uronjen u tu svjetlosnu zraku, koja se gibala veoma brzo i kroz nju, išao sam u svim smjerovima. Onda, na određenoj tački, zraka je počela uspinjati se vertikalno, sve dok me nije donijela na jednu platformu koja je lebdjela u zraku, i gdje sam vidio vrlo čudna bića, visoka oko 4 do 5 metara, sa ovalnim oblikom tijela, sa veoma izduženim glavama u stražnjem dijelu, i ustima nalik na kljun, u prednjem.
U još jednoj tranziciji, došao sam do jedne kabine za transfer, koja je bila sačinjena od cilindrične staklene strukture, usporedive sa zdencem, iskopanim i lebdećim u zraku. Materijalizirao sam se u toj tački, od koje se širio nevjerovatni pogled, bilo je kao da sam u shuttle-u, koji je putovao svemirom, u blizini sunca koje je emitiralo veoma snažnu svjetlost. Na suprotnoj strani, moglo se vidjeti čitav niz planeta, koje su prolazile pred očima, sve dok nisu nestale iz vidokruga. Onda sam ušao u 'vremenski dvorac', gdje sam imao određeni osjećaj kako vrijeme stoji, gotovo kao da sam bio prožet stanjem statičnosti ili apsolutnog mira.
Na svojoj finalnoj destinaciji, stavio sam na sebe odjeću u obliku plašta koji me je omotao u jednu vrstu skupljajućeg-omotavajućeg materijala. Bića koja sam sreo nisu imala određenu formu, bila su više kao izdužene lopte sa uređajima preko cijelog tijela. Kada su se ta bića približila, emanirala su veoma snažnu energiju.
Svako je mjesto bilo diferencirano specifičnim mirisima. Sjećam se na nekoliko mjesta, na primjer, osjetio sam jedan vrlo intenzivan, veoma oštar miris, sličan amonijaku, miris koji nadražuje nosnice. Na drugim mjestima, mirisi su varirali od slatkastih, do gorkih. Slično tome, bio sam čuo i razne vrste zvukova.
Potom sam došao do jedne veoma napredne selfičke strukture napravljene od metala, piramida i sfera sa žicama koje se se obavijele oko nje. Pod ove strukture bio je također sačinjen od neke vrste metala. Po okolini sam mogao razabrati, da sam dospio u neku vrstu obrazovnog centra, školu za trening. Pogledao sam unaokolo i bio sam malo zbunjen zbog nevjerovatne zbrke, različitim vrstama ljudi i bića svih vrsta.
Bilo je toliko živo da sam definitivno prošao neprimijećen. Stajao sam nekoliko minuta sa mojim selfičkim putujućim kompanjonom, da bi se, nakon nekoliko minuta pojavilo biće sa vrlo ljudskim karakteristikama.
Ova osoba mi je bila prišla, te odvela sa metalne podloge na kojoj sam bio, u jednu sobu, koja se nalazila otraga.
Problem komuikacije bio je razriješen zahvaljujući ovratniku, koji mi je bio stavljen oko vrata. Bio je veći i udobniji, od onih, koje sam već bio stavljao, na prijašnjim tranzitivnim stanicama i on je prevodio zvukove moga glasa te također mi omogućavalo da razumijem njegov 'govor'. 'Čuo' sam ga ne kroz uši, već direktno, kao posredstvom misli.
Moj me vodič pratio prilikom razgledavanja cjelokupne strukture koja je bila sačinjena od niza soba gdje su ljudi jeli, spavali, išli u školu, vježbali, i tako dalje. Na kursevima, govorili su o kabinama i pozicijama unutar njih, koje su bile najbolje, za suočavanje sa vremenskim skokovima.
Bilo je i podučavanja o specifičnim vremenskim drillovima. Za dva dana, naučio sam sve tehnike koje se odnose na kabine za transfer.
Jeo sam hranu čiji je ukus bio sladak, gorak, hladan, vruć itd. Prvog dana, jeo sam veoma hladnu kremu sličnu našem sladoledu. Za vrijeme kursa, bila su servirana pića različite gustoće, koja su osim nutricionalne vrijednosti imala i znatan energetski naboj.
Što se tiče transmisije znanja, direktno mi je asistirao jedan instruktor. Kurs se sastojao od sukcesivnih stepeni, koji su zahtijevali specijalne fotelje i šljemove. Nekad su slike bile projicirane, pomoću podataka koji su automatski ulazili u um.
Sa tehničke i praktične tačke gledišta, mislim da će proteći vrijeme dok se sve ne dekodira, pošto je bila transmitirana velika količina informacija.
Spavali smo u specijalno aranžiranim mjestima, u kojima su bili sarkofazi [?] sa tvrdom podlogom. Transparentna kupola bila je spuštena odozgo, hermetički zatvarajući osobu koja se odmarala, i san je nastupio za nekoliko trenutaka. U ovom stanju drijemanja – nekad vrlo dubokom, nekad plitokom – u ovom stanju polu-sna, imao sam vrlo jasnu senzaciju kako obrađujem sve informacije sa kursa.
Ujutro, sarkofazi su se otvarali, i u tom trenutku, bilo je kao da se utičnice mojeg svjesnog uma ponovo priključuju.
Primijetio sam da su mi disanje i otkucaji srca normalni i često sam govorio o Damanhuru i našem projektu. Ljudi koji su slušali bili su oduševljeni, i imali su poštovanje prema onom što radimo. Zaista, bili su veoma svjesni naše realnosti, i smjera kojim idemo.
Znam da sam imao svoju normalnu ljudsku pojavu, zato jer sam mogao vidjeti svoj odraz na svjetlećim zidovima.
Kabine u kojima smo vježbali bile su slične našima, onima s rešetkama. Upotreba kabina varirala je prema tipu smjera, tipu putovanja, te distanci i masi koja je imala biti transferirana. Kabine sa rešetkama uglavnom su se koristile za vremenska putovanja. Ona sa sfernim strukturama i piramidama bila su naprednija i koristila su se za prostorna-svemirska putovanja
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Netko bi se mogao zapitati, da li je uopće moguće da se netko 'dematerijalizira' u ovom, fizičkom svijetu, dakle da privremeno nestane, te se pojavi u nekom drugom vremenu. Damanhurci su očito pronašli metode kako da to ostvare pomoću svojih osebujnih 'vremeplova'. Međutim, do ovakvih pojava, dolazi i spontano. Tako je B.D. Benedict u svojoj knjizi «Paralelni svijet» opisao neke zaista fascinantne slučajeve.
Recimo vrlo interesantan slučaj Njujorčanina Josepha Browne-a, koji je u nedjeljno jutro pošao kupiti novine i žilete za brijanje u kiosku na uglu, i na tom putu kraćem od 200 m jednostavno ispario bez traga. Pojavio se ponovo u rečenom kiosku tek nakon nešto više od godine dana. Zapanjenom prodavaču tvrdio je da je izašao iz kuće – prije 5 minuta! Međutim i on se sam zaprepastio kada je ugledao datum na izdanju 'New York Timesa', iz slijedeće godine. Gdje je proveo svo to vrijeme? Za ovaj događaj postoje policijski dosjei, pošto je bio tražen kao nestala osoba. Bio je kasnije priključen i na detektor laži, koji je samo potvrdio da govori istinu, koliko god ona nevjerovatna bila.
U knjizi Joan Forman «The Mask of Time» mogu se naći neki interesantni primjeri vremenskog pomaka u prošlost. Tako se spominje slučaj Mr. Squirrel-a , koji se jednog dana 1973. godine bio zaputio u prodavaonicu u mjestu Great Yarmouth, kako bi kupio plastične folije za čuvanje starih kovanica. Kada je ušao u trgovinu, promotrio ju je dobro i uočio neke detalje poput staromodne registar kase, te haljine koju je nosila mlada prodavačica. Platio je i otišao kući, i tjedan dana kasnije opet se uputio u istu prodavaonicu. No, kada je ušao, dućan je izgledao sasvim drugačije. Nije bilo prodavačice u staromodnoj haljini, okvira za fotografije, stalka sa štapovima ni stare registar kase, koje je bio uočio sedam dana ranije. Prodavačica, starija gospođa, rekla je da nikada nisu imali takve plastične folije, što je potvrdio i poslovođa. No, Mr. Squirrel još je uvijek imao nekoliko plastičnih folija, koje je kupio u 'prvoj prodavaonici' kao dokaz. Kada je Forman poslala celuloidne folije proizvođačima, oni nisu mogli dovoljno precizno odrediti njihovu starost, jedino su ustvrdili da ne mogu biti starije od 10-15 godina (jer se nakon tog vremena raspadnu). Kako je prodavačica prodala Squirrelu 'nove' folije, one nikako ne bi ni smjele pokazivati starost iz doba prije prvog svjetskog rata, što je bila procjena Squirrela, o vremenu 'prve verzije' papirnice.
Da postoje slučajevi putovanja iz prošlosti u budućnost, potvrđuje slučaj izvjesnog Pimp Drake-a, iz mjesta Chattam kod Shefielda, lika koji je živio u drugoj polovini 18. stoljeća. On se vozeći svoja zaprežna kola, odjednom našao u jurećem ekspresnom vlaku iz 20. stoljeća, na liniji London – Glasgow. U kupeu su nasmrt preplašenog Pimpa pokušali smiriti policijski inspektor i jedna bolničarka, putnici vlaka. Nakon 5 minuta, on je nastao. Inspektor je kasnije provjerio u župi kojoj je pripadalo navedeno mjesto, knjige umrlih, i doista tamo je našao ime tog čovjeka, koji je, onako izbezumljen u jurećem vlaku, stigao reći svoje ime i mjesto stanovanja. Kraj imena je stajala i zabilješka, da je čovjek poludio, nakon što su ga pokupila 'đavolova kola' od željeza, koja su bila poput ogromne zmije i bljuvala dim i vatru iz čeljusti.
Postoje, izgleda, i spontani vremenski pomaci iz sadašnjeg vremena u budućnost. Illo Brand u knjizi «Das Rätsel von Raum und Zeit» (Tajne prostora i vremena) navodi slučaj Mr. Ravena, koji je šetajući centrom grada Norwicha sa suprugom, otišao u javni WC. Umjesto da se odmah vrati, ostao je sat vremena. Kad je htio izaći, vrata su bila na drugom mjestu. Popevši se uz stepenice, našao se u vrlo prometnoj ulici, toliko da se nije moglo prijeći na drugu stranu ceste. Na semaforima se neprestano izmjenivalo crveno i zeleno svjetlo. Umjesto katedrale i Erpinghamskih vrata, ugledao je skladišta i tvorničke zgrade. Cijelih sat vremena Mr. Raven je hodao zbunjeno gradom iz daleke budućnosti, sve dok se nije odjednom opet našao u uličici u kojoj ga je čekala zabrinuta žena.
Post je objavljen 29.04.2013. u 18:01 sati.