Zalud se trudim ući u skrivene predjele tvoje duše,
tama je ondje...ledeni vjetrovi,
moćni i zastrašujući valovi, na stjenama se lome ...
I nigdje topline,
nigdje oslonca za umorne misli,
što spletoše se oko vjeđa mi sklopljenih tišinom sati preda mnom...
Ne najdraži,
nisu mi kiše oprale lice,
nije mahovina pokrila moje oči
i moje ruke nije pokrila trava i korov,
dok sam čekala i čeznula u boli skvrčena,
na marginama tvojih dana i razdanih sati nepovratima...
Nisu sati istekli,
rušeći se niz zidove moje nutrine,
grizući je,da bi ostali bez ploda.
Istekoše oni da spoznajama okrune moje čelo.
Da zaboli misao kad u tami noći ugledam svjetlo istine...
I slutim i čekam...
Znam,
jednom ću skupiti hrabrost,
pokupiti sve razbacane minute i sate,
sve otišle nježnosti i riječi uzaludnostima.
I ...otvoriti oči....
Post je objavljen 29.04.2013. u 13:12 sati.