Marketing
Što ti misliš da si ti netko?
Prije početka današnjeg posta mala napomena:
ovaj blog NIJE službeno stajalište niti kluba, niti bilo koje interesne frakcije,
nego samo i isključivo autorice koji stoji iza svake napisane riječi.
Dakle...
Odgajanje djece većini od nas donosi čistu sreću.
No taj prekrasan osjećaj nerijetko zamračuje pojava osjećaja koje bismo najradije izbjegli.
Ali ne možemo, zbog jednog jednostavnog razloga: nije savršen svijet, nismo savršeni roditelji i nisu savršeni ljudi koji nas okružuju.
Zato nas čeka raskošna simfonija osjećaja kojom ćemo biti zapljusnuti.
Tokom života kroz život naše djece proći će mnogo osoba. Neki će biti jake ličnosti, pravedni, mudri, strpljivi, neki će biti zabavni, neodgovorni,
neki dosadni, aljkavi, nepravedni, neke će voljeti više, neke manje, neke nikako…no jedno je sigurno, svaka od tih osoba ostavit će neizbrisiv trag.
Zbog tog traga danas pišem.
Ja sam jako sretna majka. Imam sreće: znam što mi djeca osjećaju, o čemu sanjaju, čega se boje i što im je jako teško podnijeti.
Smatram se prilično razumnom osobom, i tipična sam majka, volim djecu, volim dječji nogomet, rado ih pratim, bodrim, pomažem kad god mogu.
Sa zanimanjem čitam knjige s područja dječje (sportske) psihologije, neke sam i škole završila, općenito, neke sam normalne, prosječne inteligencije.
Nikada i nigdje nisam naišla na podatak da je podcijenjivački odnos popraćen nekonstruktivnim izjavama poželjan (ma dopušten!) u radu s nogometašima a posebno u mlađim uzrasnim kategorijama.
Mogu razumjeti konstruktivnu kritiku. Nisi dobro dodao, pokreni se, ne spavaj, dodaj, brže, pas, kreni itd.
Mogu razumjeti da je u kazni ako je neposlušan.
Mogu razumjeti da je na klupi ako nije dovoljno dobar za susret.
Ma k vragu, toliko sam tolerantna i razumna da mogu razumjeti i strastvene trenere koje prilikom davanja uputa igračima izvikuju prijetnje u kojim spolno opće s njihovim majkama.
Ali postoji jedna stvar koju nikako ne razumijem.
Kakav morate biti ( emocionalni) invalid da vrijeđate 10- ogodišnjaka? Da mu kod pogreške u igri opetovano govorite: - Što ti misliš da si ti nešto? Zabio si 3 gola i misliš da si važan? Koliko ti još žganaca moraš pojesti!!
Kako će nabrajanje o lovorikama prošlih utakmica i omalovažavanje djeteta pridonijeti motivaciji tog dječaka, cijelog tima, kako će to popraviti njihovu igru ( jer to je trenerov zadatak, motivirati i primijeniti naučeno) tog trena i ubuduće?
Objasnite mi , kako?
Sve i da, u najboljoj namjeri, omalovažavanje pripišem nepoznavanju elementarne psihologije ili nečijem lošem danu, svejedno ne razumijem.
Pogotovo ako imate pred sobom dječaka za kojeg znate ( trenirate ga godinu dana, naravno da znate) da pritisak i pokuda imaju suprotan učinak i teško ćete ga moći iskoristiti za nastavak utakmice.
Odgovori poput:- Nisam ja tu da tetošim, neka plače!, mene ne zadovoljavaju.
Jer, oh, pa naravno da nisi tu da ga tetošiš.
Da mi treba trener tetošiti dijete smatrala bi da sam debelo failala kao roditelj. Ti si tu za nešto drugo.
Ali nije na meni da kažem za što. Ima valjda nešto u tim priručnicima i licencama poredanim po abecednom redu.
Svi koji me znaju reći će vam da ovo pišem u najboljoj namjeri. Nisam od onih roditelja koji vječito šapuću iza leđa, huškaju, negoduju.
Volim stvari nazvati pravim imenom i direktno. Pritom mi je nebitno jeste li svekrva, trener dječje lige, predsjednik Republike ili Dalaj Lama.
Slijedom toga, poslušat ću i argumente druge strane. Ili ako drugoj strani argumenatacija nije način razgovora, možemo se i vrijeđati, odrasla sam osoba – mogu garantirati da se neću rasplakati.
Nadam se da je ovaj post barem jednu osobu potaknuo na razmišljanje. Jednu po jednu...
Poruka svim trenerima: pred vama je naše najveće bogatstvo, cijeli jedan mali neiskvareni svijet, molim vas, imajte to na umu i budite s njima pažljivi.
Pišemo se
P.s.
Moram odgovoriti na pitanje iz naslova, jer upitani dječak nije ( mama ga je naučila da nije pristojno odgovarati starijima).
Dječak iz naslova nije savršen, daleko od toga; no obožava nogomet i daje sve od sebe na svakoj utakmici.
Voli svoje prijatelje, svoj tim i svog trenera. Kad je zabio ta famozna 3 gola iznazivao je svu bližnju rodbinu da se pohvali.
Da, on jest netko. On je jedan, jedini i poseban. Njegova mama se nada da će te važne činjenice biti svjestan svakog dana svog života.
A žgance ne voli i ne jede.
Post je objavljen 27.04.2013. u 21:58 sati.