Teške riječi mržnje u ljubavi,
Dvosmislenost, da li?
Ili samo bijes, tjeskoba.
Ne znam ali boli.
Srce steže, zraka nema,
Udarac u pleksus poput malja,
Zašto smo zli…svi…i ti i ja,
(naročito ja).
Kada prestane sve vračam film unatrag (usporeno)
i…
i nemam se s čim pohvalit,
ponovno sam grješan i zloban,
vrijeđam kad nemam argumente,
bjesnim,
ludim,
i mislim kao sam u pravu…trenutno,
no znam da nisam,
kada stanem udahnem i pogledam u ogledalo,
vidim zlo i tugu ujedno,
opet sam u svom svijetu,
bez nje,
bez njih,
bez ljudi,
samouvjeren,
narcisoidan,
licemjeran.
Zašto Bože ne priznam istinu?
Strah?
Strah od čega, od sutra možda,
a sutra je već jučer, lani, prošlost…
Sve nestaje pa tako i ja i svi,
poput Inki i Maja,
ostaje sjećanja,
ostaje bol i nemogućnost povratka…
bar u ovom životu.
Ostaje nada u nov početak (bez nade se ne može).
Zašto čekam nadu?
I sutra kada mi je danas na dohvatu ruke
i tebi isto.
No ne,
bijes prokleti bijes
ljudska pohlepa,
težnja za posjedovanjem,
poput nekog Faraona,
dok sam na kraju sam,
u tmini, vlazi,
i žudnjom za novim početkom.
Post je objavljen 27.04.2013. u 13:56 sati.