Ne znam kako kod vas stvari stoje, ali meni se često dogodi da putem idemo ja i moji demoni: „Krivnja“, „Krive odluke“ i „Propuštene prilike“. Kao i inače „Propuštene prilike“ mi se stalno ceri u facu i ruga, „Krive odluke“ me naganja putem i podjebaje, a „Krivnja“ ko „Krivnja“ mi se svaki put nasadi na ramena i hoće se igrati „konjića“.
I dok mi idemo putem svađajući se i natežući ponekad se pojavi Ona- „Nada“ . Ona uspije rastjerati ove mangupe. Ali skužila sam ja da je ona zajeban igrač. Demon, samo drugačije naravi. Ona me voli uzeti za ruku i putem mi lijepo pričati. Ja ko ja, majka svih zajeba, kad me neko vodi uopće ne gledam di idem. I tako ona mene svaki put odvede negdje otkud se ja ne znam više vratiti i zbriše.
Jednom sam je čak vidjela kako sakrivena iza kantuna umire od smijeha gledajući mene zbunjenu i izgubljenu.
Ono što mi ostane je čekati ona moja tri mangupa da se vrate i da skupa idemo doma.
(S obzirom da se ovo dogodilo više puta naučila sam ih dočekati spremna u stavu za motivacijsku nogu u dupe.)
Post je objavljen 26.04.2013. u 22:17 sati.