Travanj je bio i još uvijek je heben. Zapravo je cijela godina započela nahero. Uvijek nekakve borbe. I gubici. Najgore što život nudi. 2. travnja umro mi mačak Cvrle. Jučer skužim da mi pas ima piroplazmozu. Hebeni krpelji. Ne jede, ne hoda, samo pije vodu… Plačem. Bojim se. Ovo joj je već drugi puta da ju je dobila. Pročitam kobnu rečenicu na internetu: 'Ako pas 2. ili 3. put preboli piroplazmozu ostaje trajni invalid, nastradaju mu srce, jetra, bubrezi…' I k tome ostaje mokro na mjestu gdje leži. Izlazi li joj mokraća nekontrolirano? Bubrezi riknuli? Veterinar kaže: 'Ne mora biti…' Čitaj između redaka: 'A može biti…'
Čekam.
I još uvijek čekam. Što će biti? Hoće li lijek pomoći? Ali lijek je zapravo i otrov. Dva otrova ima u sebi – bolest i lijek. I kao da me nebesa kažnjavaju. Oduzimaju jednu od stvari koje najviše volim – šetnje. Jer kako nakon svega opet otići s psom u šetnju? Znači li to da namjerno riskiram? Ubijam li ga? Igram li se ruskog ruleta?
Jedva dočekamo proljeće, a ono nam uzvrati svom silinom, i lijepom i ružnom.
Hebeni travanj.
Hebena godina.
Hebeni život.
Post je objavljen 25.04.2013. u 14:11 sati.