BAJKA – IZRAZ ZBILJE
Najizravniji izraz zbilje je fantastika.
Poznati učitelji širom svijeta i vremena, to jest, slavni mudraci i sveci, nisu li se oni služili bajkom, basnom, mitom, poezijom, zgodopisom, legendom, kako bi prenijeli svoj nauk sljedbenicima?
Bajka „Vil“ mlade spisateljice Sandre Vulin ima okus mita – događa se na nebeskoj i zemaljskoj ravni. Radi se o tome da „treba ugasiti mrak na zemlji“, i da to treba izvesti na licu mjesta i u određenom kratkom roku. Ta je zadaća dodijeljena dječaku čista srca, Vilu. A mrak nije samo pojava prirode, već prije svega stanje uma i srca. Jedina pomoć koja će se pri toj zadaći pružiti Vilu jest sat Kucko, onaj koji opominje da valja požuriti, jer ni nebesnici nisu oslobođeni od zakona vremena.
Vilovi mrki susreti i sudari na zemlji pokazali su se kao svakodnevna i nečudna pojava. Svi osim posljednjega i završnog susreta. A taj se susret (sa slabašnom i milom djevojčicom Halisom) pokazao kao bitna i moćna čarolija, odnosno, kao onaj jedini pravi način zaustavljanja mraka i leda. Pokazao se kao čarolijski uzor prirodi i ljudima – kao način kako spriječiti bolest sljepila i otuđenja.
Taj se susret zbiva posljednjih dana Vilova zadanog boravka na zemlji, prije no što će se vratiti u svijet anđela. Tada se završni susret dijeli na zemaljski i nebeski svijet, na uspomenu anđela i sjećanje čovjeka. Ono, to sjećanje, postaje sadašnjost. Prepričava se niz vrijeme i pokoljenja, unucima i praunucima, kao najistinitiji izraz i odraz zbilje.
Bajka „Vil“, osim što je suštinski bajka, bogata je i bajkovitim prizorima, pojmovima i metaforama, to jest, značajkama autoričina stila.
Vesna Krmpotić
Sandra Vulin VIL, bajka o spašavanju svijeta
Svi znamo kako je naša planeta u biološkoj, psihološkoj, ekonomskoj, političkoj i kulturnoj krizi, ali malo tko zna uzroke i terapiju.
Pjesnikinja SANDRA VULIN svojom bajkom VIL pokušava nam reflektirati svoju interpretaciju. Vesna Krmpotić u uvodu je ukratko objasnila I podržala ovo nastojanje, a ja ću to pokušati u pogovoru.
Zašto umjetnica sa 80 godina i znanstvenik sa 70 podržavaju ovo nastojanje?
SANDRA VULIN kao vrstan umjetnik pogađa "u sridu". Davno je rečeno LJEPOTA ĆE SPASITI SVIJET. Uistinu sve sam više uvjeren da moramo povezati VJERU, ZNANOST I UMJETNOST, te da stvaranjem SINERGIJE ta tri sadržaja, doći ćemo do spasenja.
Vjerojatno ste iščitali, ili ćete pročitati ovu bajku, a volio bih da se zajedno zapitamo MOŽE LI LJUBAV SPASITI NAŠU PLANETU?
U knjizi pjesama DARUJ ME SVOJOM BLIZINOM ona je u pjesmi TAJNA na 49
strani završila:
....
Pokušavam
Izvršiti
Da shvatiš
Kako samo
Ljubav
Spašava
Ovaj posrnuli
Svijet.
To je sada izvela VILOM dovoljno lijepo i dobro, I možemo naslutiti što će se dalje iz nje "razvezivati" još bolje, istinitije i LJEPŠE-
Volio bih da WAG ( ), organizacija ponikla u Osijeku prije 3 godine iz njenog i rada svih drugih umjetnika u RH i diljem svijeta učini pomak, koji nisu uspjele OUN, World Bank i druge globalne institucije.
Moramo pokazati da se umjetnici mogu SAMOORGANIZIRATI BOLJE no vojna, financijska, politička i medijska mafija.
Ljubav će spasiti svijet napisala je prošle godine Sandra Vulin, mnogi prije i poslije nje, a poanta je hoćemo li te uvide povezati, učvrstiti i kroz AKCIJSKA istraživanja verificirati i primijeniti. Ja ovu knjigu vidim kao let leptira u duhu teorije kaosa, a poznato je kako male promjene (objavljivanje VILA) mogu izazvati lančanu reakciju.
Hoćemo li ojačati ljubav i slobodu kroz povezivanje vjere, znanosti I umjetnosti?
Bast kod Baške Vode, 20..8.2012
prof.dr. Ante Lauc
Kamo sreće da je u mislima odraslih zaživjela rečenica: planetu Zemlju smo dobili od svojih unuka na čuvanje.
Spoznaja o njenom uništavanju i nebrizi sveprisutna je slika svakodnevice.
S pravom zabrinuta, altruistički orijentirana i angažirano intonirana, mlada i nadasve darovita spisateljica Sandra VULIN napisala je priču o dječaku Vilu.
Samo zbog svog sretnog svršetka ova pripovijest je u suštini bajka.
Tko može spasiti svijet?
Odgovor je uobičajen - vizionari i ljudi neiskvarenog srca, koje mora zračiti snagom i vjerom. Mora biti veliko. Upravo takvo srce ima dječak Vil. Cijelim svojim bićem i duhovnom širinom on je srce. Srce u pokretu.
Kuca za svakog koji pronosi nadu u život.
Vil dolazi iz jednog superiornog svijeta koji je nadvladao prizemne i priproste zakonitosti bešćutnih i nemoralnih obrazaca ponašanja i življenja.
Poslan od anđela, on stiže na Zemlju ugasiti mrak.
Svojom vedrinom i optimizmom remeti tu opskurnu i otužnu sliku svijeta koji je lako usporediv s ovim vremenom i ljudima. Tanka je ovdje granica između stvarnosti i fikcije. U nimalo bajkovitom okruženju Vil sreće iščašene, problematične, pokvarene, hladne i zle ljude. Sve čini da ih pomjeri iz ništavila i beznađa.
Njegova svojevrsna misija završila bi neuspješno da nije sreo djevojčicu Halisu. Dugo ležeći u postelji, Halisa je preboljela jednu tešku bolest. Za to vrijeme nije se družila s ljudima a niti sa svojim vršnjacima. Kako nije išla nikada i nigdje iz svoga doma, stekla je imunitet i sačuvala ono što je najbitnije: srce, dušu i osjećajnost.
Po saznanju da se Vil vraća neobavljenog posla tamo, negdje, gore - kući, njena neskrivena ljubav i bol zbog rastanka, pokreću u njoj suze.
Suze su postale blagoslovljene kapi koje su oživjele potoke i rijeke.
I tako se vratilo proljeće, zazelenio život.
Iskrenost emocija omekšava i najtvrđu zemlju.
Nježnost ljubavi nadvladava i najljuću zimu.
Priča o Vilu je oda ljubavi.
Lijepa. Čista i uzvišena.
Radost za svakog u kome još kuca srce djeteta.
Samo dok je ljubavi - za svijet postoji nada.
Zvonko Penović
I DIO
Bilo je to u vrlo davno doba dok je planet Zemlja bila predivno mjesto za život, gotovo kao Raj. Ljubav je bila jedina i najveća vrijednost i po njoj su se mjerile sve druge vrijednosti. Svi su Zemljani bili složni, nije bilo bolesnih, siromašnih i nesretnih.
Vremenom, uslijed tog velikog i prevelikog obilja, većina Zemljana postala je umišljena, uzoholjena, nisu bili zadovoljni ni sa čim što su u obilju imali već su htjeli još i još. Svojom lukavošću i slatkoćom prevrtljivog jezika zadobili su velik utjecaj na ostale Zemljane, te su tako, nažalost, i ostali, ohrabreni njihovim lošim primjerom, odlučili činiti isto. Biti pokvareni, sebični i pohlepni. To je dovelo do toga da je prijatelj prijatelju zavidio ako je ovaj drugi bio uspješniji, sretniji, bogatiji. Ljubav se zaboravljala. Iz svega toga nastao je veliki kaos, zavist, hladnoća i neprijateljstvo. Izgubila se dotadašnja jednakost i toplina koja je ovaj planet činila posebnim.
Iz dana u dan bivalo je sve gore i gore.
Sve su to, vrlo zabrinuto, promatrali anđeli na jednom planetu blizu Antaresa, udaljenom od Zemlje nekoliko vremenskih stopa. Vjerovali su, ipak, nadali se, da će se ljudi obratiti i poći svojim izvornim putem dobra.
Međutim, to se nije dogodilo. Gnjevni i razočarani, anđeli stoga odlučiše kazniti neposlušne Zemljane. Srećom, njihovim pogledima nije promaknuo dječak, Vil, jedini koji je još uvijek bio čista srca. I stoga ga anđeli povedoše sa sobom, da bi ga poštedjeli od zla, koje se već naveliko spuštalo na Zemlju. Jedan od anđela svečano dade završno obećanje:
„Zato jer je ovo zlo već predaleko otišlo, Zemljani će pretrpjeti stogodišnju kaznu našega gnjeva - na Zemlju će se spustiti studen i tama! Ali, zbog ove jedne pronađene čiste duše, naša će se kazna ublažiti. Ako se i nakon stotinu godina pronađe samo jedna čista duša poput ove, a dostojna da spasi nesretne Zemljane, smilovat ćemo se i opet dati tom nekad divnom planetu priliku da bude kakav je bio dosad.“
Uto se izrečeno prokletstvo spusti na nesretni planet.
Za to vrijeme, dječak je sjedio često za istim stolom s anđelima. Zbog svoje znatiželje, vedrine i radosti kojom je neprestano zračio, bio im je posebno mio i drag.
U okrilju svoje nove anđeoske obitelji, vrlo brzo se snašao. Svakodnevno je liječio bolesne, služio nemoćne, tješio žalosne i svakoga ispraćao s velikim i toplim blagoslovom. Svi na tom planetu bili su oduševljeni radošću njegova srca kojom je blistao dok je drugima činio dobro. Gotovo uvijek nosio je crvenu odjeću i na glavi veliku crvenu kapu dok je na nogama imao male crne lakirane čizmice. Zlatni kovrčavi uvojci virili su mu ispod kape, a krupne plave sanjarske oči dodatno su krasile dječakovo blijedo lice.
A kako na tom planetu vrijeme ima drukčije vrijednosti nego među ljudima, Vil, mada punoljetan po zemaljskim mjerama, još je uvijek bio dijete. Ipak, na dan njegova osamnaestog rođendana, sastali su se poglavari anđela koji su ga posebno voljeli, da bi raspravljali što dječaku darovati na taj poseban dan.
Vijećahu i vijećahu, svatko od njih iznosio je zanimljive prijedloge, ali nitko se ni s kim nije u potpunosti složio. Na kraju ustane Anđeo Ljubavi i odvažno reče:
„Vil bi trebao biti kao i mi. Trebao bi postati Anđeo! Neka mu to bude dar.“
Nastala je duboka tišina. Iz nje anđeli polako iziđoše i pogledaše jedni druge. Na licima im se ogledala zbunjenost, nepovjerenje i sumnja u dobar ishod ove želje.
Među anđelima tada nastade žamor:
„Dugo je s nama… Moguće je… Zašto ne…?!“
Anđeo Mudrosti predloži:
„Neka od presudne važnosti po našu odluku bude procjena Vilove mudrosti,
oštroumnosti, i suosjećajnosti.“
„Tako je!“ složiše se i drugi anđeli.
Uto ustade Anđeo Razuma i naglašavajući svaku riječ, objavi:
„Braćo, prije nego li dječak dobije priliku da postane jednak nama, morat će dokazati da je sposoban za to. Evo, ujedno se približio i svršetak našega stogodišnjeg gnjeva prema Zemlji. A kako je Zemlja njegova Domovina, možda će upravo Vil znati tajnu kako Zemlji vratiti Svjetlost, koju je izgubila zbog bezumnih Zemljana. Dječak je nositelj ljubavi i nitko drugi osim njega ne bi bio bolji da se tom planetu vrati ono što mu odvajkada pripada. “
Svi su prisutni potvrdno kimnuli glavom i pošli ususret Vilu.
A on je, ispunjen radošću, skakutao uokolo berući najljepše cvijeće za sve one koji će doći na proslavu njegova rođendana. Plodna su polja mirisala lavandom. Na mnogim je mjestima voda izvirala, bistra, hladna, pitka, žuborava. Darivala se kao nektar i lijek. U svoj toj ljepoti Vil je bezbrižno iščekivao što li će mu anđeli ovaj put darovati. Znao je da će to biti nešto lijepo i veliko, ali ono što će dobiti ni u snovima nije slutio…
„Danas je tvoj rođendan“, reče Anđeo Hrabrosti ispruživši svoj dugački prst prema malom Vilu, te nastavi smiješeći se:
„Kao i svake godine i ove ćeš dobiti poklon, ali ovaj put dar će biti poseban, jer, dragi Vile, navršilo se vrijeme tvoje ljudske punoljetnosti. Poklon će u stvari biti jedna prava velika prigoda.“
Malo je zastao i pogledao ostale, koji su znatiželjno promatrali njega i Vila. Pročistio je grlo i značajno pogledavši dječaka nastavio uz osmijeh:„Dragi Vile, čestitam ti rođendan sa željom da ubrzo i ti postaneš jednak nama!“
Vil je bio vidno ushićen, posebno kad je Anđeo Hrabrosti digao u zrak dlan desne ruke. Vil je znao da takvom kretnjom anđeli uvijek najavljuju nešto od posebne važnosti. Anđeo Hrabrosti se ponovno nakašljao i nastavio ozbiljnijim tonom:
„Dragi dječače, morat ćeš obaviti jedan važan zadatak. Uspiješ li, održat ćemo naše obećanje. Ne uspiješ li, ne možemo te učiniti anđelom. Moraš se spustiti na planet Zemlju, i dokinuti stogodišnju vladavinu mraka!“
„Vladavinu mraka? A kako ću pobijediti mrak?“, upita Vil, prilično zbunjen.
„Sinko, na Zemlji već dugo vlada mrak i zbog toga tamo gotovo i nema života. Toliko dugo je mračno da su i srca ljudi postala hladna i mračna. Ako nešto ne učinimo led će zauvijek prekriti sve.“
„Oh, jadni ljudi,“ suosjećajno će Vil.
Anđeo Hrabrosti uvjereno reče:„Ti bi Vile, mogao rastjerati taj mrak. A kako ćeš to učiniti saznat ćeš u pravom trenutku.“
Zatim je ustao Anđeo Mudrosti i naglasio:
„Upamti, s velikim darovima dolaze i velike odgovornosti. Najprije nauči slušati svoje srce. Ono će ti u određenom trenutku objasniti kako ćeš pobijediti mrak. Moraš zaviriti duboko u vlastito srce, jer tamo su odgovori na sva tvoja pitanja.“
Poslije ovih riječi anđeli su se povukli i ostavili Vila da razmisli i odluči. Nedugo potom Vil je prišao anđelima i ozbiljno rekao:
„Razmislio sam. Želim ići na Zemlju. Želim ugasiti mrak!“
Anđeli su se na to samo nasmiješili i blago kimnuli glavom. Oni zapravo nisu ni očekivali drukčiji odgovor. Dovoljno su dugo poznavali Vila i znali su koliko mu znači ovakav izazov.
Vile Povratnice koje će ga pratiti na njegovu putovanju, sagibale su se s puno ljubavi pred njim, malenim simpatičnim dječačićem, koji će možda uskoro postati Anđeo. Nježno i s puno ljubavi posule su svoj čaroban prah po biljkama koje su same padale na tlo da bi Vilu darovale hranu za put. Sirene su ga ispraćale nježnom pjesmom, istovremeno i poticajnom i tužnom.
Vil se oprostio s anđelima i svojom inače veselom, ali sada, zbog njegova odlaska, žalosnom družinom. Na rastanku mu je Anđeo Razboritosti uputio još jednu vrlo značajnu misao:
„Dječače, vjeruj u sebe. Sada još ne znaš koliko si snažan. Upamti, dolje se ne smiješ zadržati duže od zemaljskih trideset dana, jer ako ostaneš duže postat ćeš jako nalik drugim ljudima i više se nikad nećeš moći vratiti kući. Na svoje putovanje ponijet ćeš Kucka, sat, koji će te upozoravati na protok dragocjena vremena.“
Nakon tih riječi Anđeo Razboritosti pljesnuo je dlanovima i obojica se u trenu nađoše na nepoznatu mjestu.
II DIO
„Ovdje je jako hladno, sigurno smo na Zemlji“, drhteći je govorio dječak, osvrćući se oko sebe.
„A kako i kuda dalje, tik-tak?“, ubacio se prilično ljutito sat Kucko, otresajući inje sa svojih kazaljki.
„Hajde, brzo ćemo to riješiti, pa se onda vraćamo kući“, tješio ga je Vil.
„Tik-tak, tik-tak“, namršteno se oglasio sat.
I krenuše tako, u nesigurnosti. Pješačili su dugo, jako dugo. A nakon što su pojeli svu hranu koju su ponijeli, osjetiše glad i umor.
„Gladan sam'', reče Vil tiho, češkajući se po trbuščiću koji se sve jače glasao „Krul – krul!“
Gusti snijeg je bez prestanka padao. Oštar vjetar im je nemilosrdno šibao obraze. Morali su se pod hitno negdje zaustaviti, skloniti i ugrijati se, da se ne bi smrznuli. Nakon podužeg lutanja naišli su na kućicu podno velike planine.
Svjetlo svijeće u prozoru i miris pite, koji se širio uokolo, primamili su ih kućici. Od topline koja je dolazila iz unutrašnjosti kućice, prozori su bili zamućeni. Dječak je bezuspješno pokušavao vidjeti ima li koga u kućici. Stao je na deblo koje se nalazilo pod prozorom i znatiželjno se zagledao unutra. I baš kao što je pretpostavio, svježa pita stajala je na stolu, dok je u kaminu pucketao plamen.
Bez puno oklijevanja Vil reče:
„Hajde, Kucko, idemo se ugrijati i nešto malo pojesti.“
„Tika-tak, pa da znaš, gospodaru, bilo je i vrijeme“, drhteći odgovori Kucko.
Pokucali su na vrata jednom, pa drugi put, i tako nekoliko puta. Kada su već pomislili da u kućici nema nikoga, iznutra se začuo hrapav glas:
„Tko se to usuđuje uznemiravati me u ovo doba?!“
Nakon kratke tišine začulo se okretanje ključa i vrata se otvoriše uz glasnu škripu. Ispred Vila i Kucka stajao je visok, debeo i poprilično namršten čovjek. Podbočio je rukama veliki trbuh i grubo upitao:
„Reci dječače, što hoćeš?“
„Molim vas, gladni smo“, zamuckivao je Vil, pokazujući na sebe i Kucka, „a i hladno je. Možete li nam dopustiti da se na kratko ugrijemo kod vas i nešto pojedemo, prije nego li nastavimo dalje?“
„Hajde mali, bježi odavde! Znam ja takve kao što si ti!“, vrlo grubim i neljubaznim glasom odgovori im čovjek.
„Ali...ali...“, drhtao je promrznuti Vil. Nije stigao ništa drugo izgovoriti, jer vrata se uz silan tresak zalupiše pred njima.
„S ovakvim ljudima će biti jako teško“, pomisli Vil i reče Kucku : „Nisam znao da su im srca toliko hladna. Moramo dalje. Možda ćemo ipak pri novom susretu imati više sreće.“
„Tika-tak, nadajmo se,“ složio se Kucko, pokušavajući barem malo skinuti već zaleđeno inje sa svojih brkova u obliku kazaljki.
Nedugo potom, ugledali su svoju novu priliku, kućicu iz čijeg je dimnjaka izlazio gust dim. Ta slika ih razveseli. Ispunjeni nadom spremno pokucaše na vrata. Ovaj put nisu dugo čekali. Vrata im otvori žena. Vidjevši ju, i Vil i Kucko uplašeni malo ustuknuše.
Naime, nije ju krasio privlačan izgled, čak štoviše, moglo se reći da je bila ružna i odbojna. Sijeda kosa složena u malu punđu, lice osuto ožiljcima i istaknuta grba na leđima govorili su o starosti i zapuštenosti. Imala je još i velik, povijen nos, savijen malo u stranu, pa joj je smiješno narušavao ionako neprivlačan izgled lica. Nosila je smeđu haljinu i preko nje prljavu pregaču. Ipak, kada je progovorila, bila je ljubazna.
„Oprostite, ne bismo vam htjeli smetati, ali možemo li se molim vas, malo ugrijati kod vas?“ upita Vil s malo više hrabrosti.
„Mi? Tko to mi?“, osvrtala se zbunjeno žena oko sebe.
„Moj prijatelj i ja“, reče dječak dotaknuvši Kucka, kojeg je nosio pod rukom. Nakon što ga je žena i dalje zbunjeno gledala, Vil shvati, da Kucko pred ljudima ne govori te da je za njih samo običan sat.
„Ah, da…“ reče tad žena kao da razumije o čemu Vil govori, pa nastavi smiješeći se:
„No dobro, pa kad je već tako onda uđite na kratko. Samo da se malo dotjeram.“ Rekavši to, ode do velikog ogledala u kutu sobe.
Za to su se vrijeme njih dvojica vidljivo radosni udomaćili u kućici. Vil je pojeo malo hrane koja se nalazila na velikom drvenom stolu, a Kucko je uspio otopiti led sa svojih kazaljki.
Nakon okrijepe bili su spremni nastaviti dalje, ali žena je zahtijevala da ostanu još malo, priznavši kako joj ne dolaze često tako zanimljivi gosti.
„Osim toga, dječače, neuljudno je odbiti ponudu.“ Zastala je na tren ogledavajući se u velikom zrcalu, a potom je, ne skidajući pogled sa svog odraza, nastavila: „Pogotovo društvo ovako lijepe žene.“
Govorila je potiho, u ushićenju, više za sebe, dok se zadovoljno ogledavala. Vil i Kucko se začuđeno i zabrinuto pogledaše.
„Pa, ovaj... da..“, promucao je Vil, trudeći se da prikrije smijeh i nelagodu. To reče, zgrabi Kucka i izleti van iz kuće lažnih odraza.
Ali žena je bila toliko uronjena u svoje misli o ljepoti, kao da je zrcalo izokrenuto ili začarano pa ne dopušta vidjeti pravi odraz, te ga nije niti čula.
Izašavši iz kućice, Vil i Kucko, grohotom se nasmijaše. Iznemogavši od silnog smijeha, dječak kroz suze, reče:
„Kakva umišljenost!“
I tako, nasićeni hranom i smijehom, utopljeni i nadasve dobro raspoloženi, produžiše dalje.
III DIO
„Tika-tak, kako ćemo ugasiti ovaj mrak na Zemlji?“, upita Kucko zabrinuto, tresući se kao prut od prevelike hladnoće.
„Ne znam Kucko, ali ne brini, nešto ćemo već smisliti“, zamišljeno odgovori dječak.
Nastavili su lutati i ubrzo, pored njih, na saonicama je projurio neobičan čovjek. Velikim je bičem tukao četiri predivna bijela psa i tjerao ih tako u sve brži trk.
„Brže, brže, morate brže!!“, urlao je na njih.
Kako se približavao dječaku i satu, činilo se kao da će malo usporiti, ali je zapravo još brže nastavio dalje.
„Hej!“ viknuo je za njim Vil. No čudni je svat već nestao u daljini.
„Hm, kakvo neobično ponašanje“, rekao je dječak, a onda, u nerazumijevanju, zapitao: „Kucko, zašto ovaj čovjek tuče svoje pse? A ima tako divne pse.“
„Tik-tak, ne znam, ali znam da moramo požuriti. Evo vrijeme me upozorava da ga ne pratimo i ne idemo za njim u korak. Tik-tak, a znaš i sam, gospodaru, kako vrijeme juri.“ Kazivao je žurno Kucko sav zadihan.
Tog trena zatekli su se na nekom brijegu. Nisu dugo hodali, kad se pred njima odnekuda stvori velika ptica. Prema njezinoj veličini, dostojanstvenom i opasnom izgledu zaključiše da to mora biti orao.
Obrušio se na njih, kriješteći i kljucajući dječaka. Vilu je iz ruku ispao Kucko i orao ga je zgrabio svojim velikim kandžama i ponio ga sa sobom u visine.
„Upomoooć!! Tika-takaaaaa!“ zapomagao je Kucko, u strahu za svoj život.
Orao je, ugledavši Kucka onako okruglog, pomislio da je on jaje i to jaje koje je upravo iz njegovog gnijezda ukrao lopov, po njemu Vil.
Dječak je bio izbezumljen. Izgubljeno se okretao oko sebe, vrtjelo mu se u glavi od visine na koju se ptica uzdigla, pa je vidno uplašen počeo trčati. Bio je progonjen samo jednom mišlju - kako stići orla i spasiti svoga prijatelja. Vil je dugo trčao ne znajući kamo, pritom i ne razmišljajući ide li uopće u pravom smjeru. Tisuću misli rojilo mu se glavom. Uglavnom su to bile mučne i strašne brige. „Hoću li uspjeti spasiti Kucka? Hoću li stići ugasiti mrak prije nego li istekne vrijeme?“
Strašna pitanja bez odgovora. A u glavi mu je neprestano odzvanjalo Kuckovo upozorenje kako „vrijeme juri i kako će ubrzo njemu dano vrijeme isteći.“
Shvatio je kako je ponekad teško doći do nečega što jako želiš, unatoč tome koliko se trudiš. Nije li bolje na svijet i dalje gledati očima dječaka? Sada se našao na pola puta, mora gledati samo naprijed, ne smije odustati – govorio je tiho u sebi, hrabreći se.
Tako uronjen u svoje misli sjeo je na jedno osušeno stablo koje je svojom usamljenom strašnom pojavom stršilo na toj mračnoj čistini. Odjednom, osjeti nekakvo čudno micanje tla. Nešto se pokrenulo. Osjetivši prvo udarac, a potom i strah, poskoči od trenutne boli.
„Potres?!“ izustio je izbezumljeno.
Umjesto odgovora začuo se huk vjetra. Tog časa, grana na stablu se pokrene i Vil shvati da grana ima oblik ruke. Ruka rastvori svoj dlan i ispruži ga prema nebu. Izgledala je kao ruka stare i mršave osobe, dugih noktiju.
Sabravši se od početnog straha, dječak upita:
„Govoriš li?“
Vilu se tih nekoliko trenutaka stablovog oklijevanja činilo beskonačnim, no Ruka ipak odgovori odrečnim pokretom, znakom nijekanja, mahanjem lijevo desno. Gledajući je tužnim pogledom, dječak reče: „Osjećam tvoju nemoć, ali i želju da ponovno oživiš, procvjetaš.“
Na te riječi, Ruka se pokrene i stane udarati o deblo. Dječak shvati da je to pljesak u znak dobrodošlice i odobravanja.
Primjetno ohrabren tim činom, nastavio je:
„Vidim, pokazuješ prema gore, prema nebu. Žudiš za suncem, toplinom. Razumijem te. Vjeruj mi, bit će sve u redu!“ Ruka ponovno zaplješće.
Sav u zanosu, Vil nastavi: „Uskoro ćeš ponovo biti rascvjetanom raskošno stablo. Davat ćeš plodove. Dijelit ćeš ih u radosti. Darivat ćeš ljubav. Osjećat ćeš ljubav. Ponovno će te svi voljeti, i sunce i ptice i djeca. Obećajem ti!“
Ruka stabla pljeskala je u sve skladnijem ritmu kojeg je i Vil ponavljao svojim rukama, odlazeći dalje s više poleta i optimizma. Zadihan, stigao je do rijeke. Zastao je kod starog mosta. U prvi mah začuđen, a onda pribran zbog onoga što vidi. Naime, za most je bio vezan cvijet neobične boje. Vil je upitao samog sebe, tiho, „Otkuda cvijet ovdje u ovo mračno i zlosretno doba ?!“
Umjesto odgovora začuo je ljupki ženski glas čije je pjevanje bilo praćeno umilnom glazbom harfe. Iznenada, kao da je bio zamijećen, glas mu se obratio prekinuvši pjesmu:
„Dječače, ovdje sam dolje. Pogledaj u rijeku.“
Nagnuvši se preko ograde mosta sačinjenog od trulih dasaka, opazi dolje, na samome dnu, predivnu kristalnu kocku. Iako je bio mrak, a rijeka gotovo zaleđena, njeni kristali sjajili su se i blistali.
Zadivljen, Vil izusti:
„Ti si kao malo sunce koje se pokliznulo i palo u rijeku!“
„Hvala ti na lijepim riječima. Ja sam Kocka Sudbine. Padam na mjesto na koje me anđeli bace. Donosim svijetu poruke. Pod ledom i u mulju ovog nesretnog svijeta, ne mogu izvršiti svoju misiju i ono zbog čega sam poslana ovdje. A trebam ljudima pomoći da se iznova ujedine, skupe, sprijatelje te zajedničkim snagama i voljom pobijede nevolje, pobijede zlo u sebi, zaborave na brige i bol koju nanose jedni drugima,“ objasni Kocka svoju ulogu i zadaću.
Ohrabren odgovorom, dječak postavi novo pitanje:
„A što znači ovaj cvijet i niti kojima si vezana za ovaj stari i ruševni most?“
„Cvijet predstavlja nadu, milosrđe. Održava ga ljubav svih onih koji ovdje silno pate zbog ovakvog mraka, zbog tuge na svakom koraku. Kad bi umro ovaj cvijet, to bi zapravo bio kraj svemu,“ pojasnila je Kocka.
Nedugo potom Kocka uzvikne:
„Joj!“
„Što je? Nešto se dogodilo?“, zabrinuto će dječak.
„Opet je pukla jedna moja nit.. To se događa svaki put kada netko od ljudi učini nešto loše.“, objasni Kocka.
„Ti svako zlo osjetiš na sebi?“, suosjećajno upita Vil.
„Da. I to baš svaki put kada se dogodi.“, odgovori Kocka i uzdahne s puno gorčine.
„Ne brini, još uvijek nije kasno. Vjerujem i znam da mora postojati rješenje. Treba ići dalje. Još brže, još brže.“, govorio je i ponavljao Vil, udaljavajući se hitrim koracima.
Trčeći stigao je tako do velike, prozirne kugle u kojoj je sjedio čovjek obučen u odijelo sašiveno od tkanine na crno-bijele kvadratiće začudno različitih veličina, odijelo u kojem je nalikovao na klauna. Sjedio je pored male drvene peći i nešto nervozno brojao i zapisivao. Vidjevši ga, još zadihan, Vil se odmah ponadao da mu taj neobično obučeni čovjek može pomoći pronaći Kucka, te pun zebnje i nade promuca: „Oprostite….?“ Ali čovjek je bio dosljedan u svojem prebrojavanju nekakvih šuštavih papirića. Približio se ne bi li ih bolje vidio.
„Oprostite.“, ponovio je.
„Dvijestotine sedamdeset, dvijestotine osamdeset...“
„Jeste li možda maloprije vidjeli veliku pticu koja u kandžama nosi nešto okruglo?“, nesigurno upita Vil.
Čovjek se naglo trgnu, potpuno smeten u brojanju. Ljutit zbog toga, pogleda namršteno u dječaka, počeše svoje šiljaste, crne i poprilično dugačke brkove
na koje su se već uhvatile prve iglice inja, te ljutito reče: „Prekinuo si me u crtanju. Vrlo si drzak, dječače! Zar ne znaš da mene nitko ne prekida. Ja sam bogat. Neee. Ja sam najbogatiji. A ti si neodgojen, čak vrlo bezobrazan!“, promrmljao je napuhano čovjek.
„Oprostite, nije mi to bila namjera.“, reče Vil te odmah nastavi,
„Mene samo zanima, jeste li maloprije vidjeli neku…“
Nije završio do kraja rečenicu kada ga je umišljeni bogataš nekulturno prekinuo:
„Da, da, ptičurinu s nečim okruglim u kandžama. Još me vrijeđaš. Zar misliš da ne mogu upamtiti jednu rečenicu?! Toliko sam bogat, prebogat čovjek da svojim novcem mogu kupiti sve. Pa čak i tebe i tu ptičurinu koju tražiš. Koliko ona košta?“, upita spremno, liznuvši jezikom prst i dalje listajući novac. Malo je zastao, ispitivačkim pogledom dobro promotrio Vila te s visoka upitao:
„Hajde, da vidim koliko si pametan. Pokušaj nacrtati najveću vrijednost!“
I pruži mu papir i olovku.
Vil se zamislio. Znao je da ga ovaj strašni brojitelj novca iskušava. Ipak, ne oklijevajući ni časak, napisao je jednu jedinu riječ - LJUBAV.
Ljubitelj šuškavih papirića, pogleda papir malo s jedne, malo sa druge strane, namršti se, počeše svoje šiljaste brkove, i konačno reče: „Hmm…čini mi se… čini…pa, da!“
Pogledajući prvo slovo L reče: „Ovo je sedmica ali obrnuta, je li tako? Gle, na nju se može nadodati još nula!“, uzviknuo je uzbuđeno Brojitelj novca, dok je slovo L preokrenuo u sedmicu i na nju u transu nadodavao bezbrojne nule koje ni papir više nije mogao podnijeti. Onda je nule nastavio crtati po stolu, zraku….
Dječak se ražalostio te razočarano reče: „Znate, kada ste tražili da nacrtam vrijednost ja sam na papir napisao najveću koja postoji.“
To izgovorivši zašutio je. Šutio je i zaneseni brojitelj. Vil je nastavio: „Tamo otkud dolazim, postoje neke druge vrijednosti. Kod nas papiri nemaju takvu moć kao ovdje.“
Iznenađen dječakovim riječima čovjek ga je gledao u čudu, ne skrivajući podsmjeh. Kada se dječak okrenuo od njega i krenuo dalje u potragu za svojim prijateljem, brojitelj je ravnodušno odmahnuo rukom i nastavio, opet ispočetka, brojati svoje nacrtane novce, silno bogatstvo od bezvrijednog papira.
Vil se odjednom osjeti jako umornim. Tek sada je shvatio da je problem i suviše ozbiljan. Srca ljudi ne samo da su hladna, nego su i prazna. Zapravo, puna su gluposti, oholosti, grubosti. Tog trena, pored njega projuri opet onaj isti čovjek na saonicama vučenim psima. Ovoga puta imao je laso u ruci, koji je vrteći usmjerio prema nebu, kao da nešto lovi.
„Brže, brže!“, vikao je dok mu je lice odavalo zabrinutost.
„Hej, čekaj! Stani!“ poviče Vil za njim, ali on je samo projurio. Ipak, za razliku od prijašnjeg susreta, sada se, na kratko, okrenuo prema Vilu. Iako se to odigralo i suviše brzo, dao je Vilu znak da ga je primijetio.
„Opet je otišao“, promrmlja Vil.
Gledao je potišteno neko vrijeme za tragovima kola i pasa u snijegu, slegnuo ramenima te nastavio dalje. Svladao ga je umor te stade zijevati. Ubrzo nije mogao ni koraka dalje. Srećom, ispred njega se ukazala stara trošna kućica ispunjena slamom. Uvukao se unutra, legao, pokrio se slamom te zaspao.
IV DIO
Vil se probudio u slami. Nije znao koje je doba dana, ali je računao da bi moglo biti jutro. Ah, tek sada je shvatio koliko mu nedostaje Kucko koji je uvijek znao točan podatak o dobu dana. Kako je stalno bio mrak, teško je bilo odrediti točno vrijeme. Znao je jedino da mora ići dalje. Da bi ugasio mrak, spasio Kucka i sebe, morao je požuriti.
Koračao je kroz guste šume i pregledne čistine, pod večernjim zvijezdama lutao usamljen, izgubljen u mraku. Sjene Povratnice pratile su ga i sasvim lagano dozivale i šapatom usmjeravale ako bi slučajno zalutao ili se izgubio u mraku.
I onda je ponovno sreo čovjeka na saonicama s bijelim psima i užetom u zraku. Na Vilovo veliko iznenađenje, ovaj se put čovjek zaustavio i grubo mu se obratio:
„Zašto me pratiš?“
„Ja Vas pratim!?“, zbunjeno će dječak, te nakon par trenutaka nastavi hrabrijim tonom:
„Znate, nekoliko ste puta projurili pored mene pa sam vas samo htio pozdraviti. Imate divne pse.“
„Ah, tako, pa hvala ti“, uzvratio je čudak.
Ohrabren još više, dječak je upitao:
„Oprostite, ali čime se Vi ustvari bavite?“
Zagledan u daljinu, odsutnim, umornim glasom čovjek odgovori: „Ja sam hvatač zvijezda, ali one mi stalno izmiču. Uvijek prkose tako što dođu meni na dohvat a opet mi ne daju da im se približim.“
„Zašto ih želite uhvatiti?“, upita Vil.
I dalje zagledan u daljinu, hvatač zvijezda nastavi:
„One su svjetlo, goruća vatra koja bi me mogla ugrijati. Dosta mi je ove zime. Mjesec je prevelik, ali zvijezde, one mi savršeno odgovaraju. Samo kada bih uhvatio koju…!“
Nakon tih riječi čeznutljivo pogleda u nebo.
„Gledati i slijediti zvijezde znači težiti boljem i uzvišenijem. A Vi se silno trudite uhvatiti i posjedovati zvijezdu, što je u stvari nemoguće. I da uspijete uhvatiti zvijezdu ne biste se mogli ugrijati. Ugrijati Vas može nešto drugo što dolazi iznutra, a ne izvana.“
Tako govoraše Vil, više sebi, nego ovom čovjeku kome je to bilo pomalo nerazumljivo. Još jednom pogleda čudaka te dosjetljivo nastavi:
„Možda ne možete uhvatiti zvijezde, ali Vi biste mi mogli pomoći pronaći prijatelja i svojim lasom ga spustiti iz orlova gnijezda?! “
Usamljeni hvatač zvijezda šutke pristane, pa obojica krenuše u potragu. Lutali su dugo i tada Vil začuje poznato Kuckovo tika – tak, kako odzvanja s vrha jedne planine pred njima. Kako orla nije bilo u gnijezdu, čudak je zabacio laso visoko, visoko na sam vrh planine, zahvatio orlovo gnijezdo, povukao ga prema dolje i gle, u njemu je doista bio Kucko. Ah, kakva je to radost bila za Vila i Kucka, biti opet zajedno!
„Uh, bilo je i vrijeme gospodaru, tika-tak“, reče radosno Kucko.
Samo dok se kretao Vil nije osjećao hladnoću, ali kada bi zastao za njega bi hladnoća postala neizdrživa. Shvatio je. Ugrijati ljudska srca i ugasiti mrak može jedino osoba koja je neiskvarena, koja nije umišljena, ohola, a niti nestrpljiva i gruba prema drugima. Ali gdje naći takvu osobu, pitao se mali dječak, kada su svi koje je sreo, bili hladnih srca?! Razmjenjujući ovakve misli Vil i Kucko su došli do još jedne kućice.
„Što li ćemo ovdje pronaći?“, mislili su sa zebnjom u sebi, „Tko zna kakvi ljudi ovdje žive?“
Dosta im je bilo njihove zemaljske pustolovine i htjeli su kući. Ali zadatak se morao obaviti.
Vil se popeo na klupu pokrivenu snijegom i pogledao kroz prozor. U sobi je sjedila jedna djevojčica i plela šal. Dok ju je promatrao nešto mu je govorilo da bi ovaj susret mogao ipak biti drugačiji.
Djevojčica nikada nije izlazila iz kuće. Dok je bila još dijete u kolijevci preboljela je tešku bolest, od koje su je roditelji jedva spasili. Bila je jako žalosna, jer nije imala nikoga s kim bi se mogla igrati. Kako se nije družila sa svojim vršnjacima i kako nije išla nikada nigdje iz svoga doma, djevojčica je bila čistog i neiskvarenog srca. Konačno je, nakon silnih traženja i iščekivanja, Vila obuzeo uzbuđujući osjećaj optimizma. Od neskrivenog zadovoljstva, Kuckove su se kazaljke radosno I bez prestanka vrtjele:
„Gospodaru, čini mi se da bi ovdje naše putovanje moglo završiti!“ šapnuo je Kucko.
Taj je šapat djevojčica ipak čula. Doskakutala je do prozora i upitala ih smiješeći se:
„Hej, tko ste vi?“
„Ja sam Vil, a ovo je Kucko“, objasni dječak popravljajući svoju kapu. Bio je uzbuđen, a da ni sam nije znao zašto.
„A ja sam Halisa“, reče djevojčica. „Hoćete li se igrati sa mnom?“
Dječak i sat odmah su naslutili da bi se ovdje mogli i malo duže zadržati. Halisa je zaista bila prelijepa djevojčica. Duga plava kovrčava kosa bila joj je vezana zelenim vrpcama, a bijela haljina i žuti kaputić skladno su se vijorili oko nje, dok je radosno poskakivala. Dan je brzo prošao u smijehu i igri. Djevojčica se prvi put u životu smijala od srca i prvi put nije osjećala usamljenost. Obrazi su joj bili rumeni a oči sijale od radosti. Kada su se roditelji vratili kući, dječak i sat brzo su se sakrili u ormar u Halisinoj sobi.
I tako su nekoliko narednih dana kada bi njeni roditelji otišli na posao, dječak i sat izlazili iz ormara i igrali se s djevojčicom. Bilo im je čarobno. Bili su u toplom. Imali su što jesti jer im je djevojčica uvijek donosila hranu. Imali su i gdje spavati jer im je u ormaru pomogla napraviti postelju. Povremeno bi Kucko upozoravao Vila kako „vrijeme prolazi“ i da bi trebali misliti o povratku kući.
Vila stadoše obuzimati turobne misli. Halisin smijeh širio se dolinom dok su se igrali. Vil je osjećao i bio sve uvjereniji da bi se upravo djevočicinim vedrim smijehom mogao pobijediti mrak, te da bi se nakon toga konačno mogli vratiti kući. Ali, mrak se nije gasio. Vil se našao na kraju puta, a nije znao što bi doista trebao učiniti. Vrijeme odlaska bližilo se, a zadatak nije bio izvršen.
Dani su uz Halisu brzo prolazili a Kucko i Vil nisu uspijevali naći konačno rješenje. Jedina prava i divna utjeha bila je Halisa i vrijeme provedeno u njezinu društvu. Vil se osjećao ispunjenim, to je i Kucko uvidio, a brkovi, odnosno kazaljke, zadovoljno su se vrtjele.
Znao je Kucko jako dobro što se zbiva s njegovim gospodarom, i pravio se da ne primjećuje Vilovu zaljubljenost. Trideset dana je isteklo. Dani vesele igre i smijeha su završili, i došao je trenutak odlaska.
Tada je Vil ispričao Halisi svoju priču, tko je on, zašto je ovdje i da sada mora ići, iako nije ispunio povjerenu mu zadaću. Djevojčica se silno ražalostila. Jako ga je htjela zadržati, ali je znala da Vil ne može ostati. Od velike se žalosti rasplakala i njene su suze, male kristalne kapljice, padale na zaleđeno tlo. To su bile čiste, neokaljane suze jer su navirale iz očiju potpuno iskrene osobe. Nakon stotina godina to su bile prve suze iskreno prolivene iz ljubavi za nekoga. Kako su Halisine suze navirale sve jače i jače i padale sve krupnije i krupnije, Vil je bivao sve zabrinutiji. Kako će ju utješiti, čime, kada je on razlog njezine boli, a mora otići. Postala mu je najbolja prijateljica, a on ipak ne može ostati uz nju. Osjećao se nemoćan, jer ga njezine suze ipak nisu mogle zadržati, spriječiti u odlasku.
I Kucko se jako ražalostio. On nije mogao podnijeti rastanke ili vidjeti nekog kako plače. Kazaljke su mu tužno, gotovo beživotno bile spojene jedna uz drugu. Kao da je i vrijeme zauvijek stalo. Bio je to vrlo tužan dan.
Leteći sve više i više, jako tužan i razočaran u svojoj nemoći, Vil se udaljavao od Zemlje. Kada je konačno smogao snage pogledati dolje prema Zemlji, nije mogao povjerovati u ono što je ugledao. Djevojčicine suze omekšale su led. Suze su padale i led se topio.
„Hvala ti moja dobra Halisa! Uspjela si svojom ljubavlju riješiti moj problem“ uzvikivao je Vil, ispunjen radošću i potpunom srećom.
Djevojčica je bila ispunjena tugom. Plakala je neprestano i dugo. Mislila je kako je zauvijek izgubila svog najboljeg prijatelja.
Vil je zatvorio oči, duboko udahnuo. Nošen čudesnom čarolijom ubrzo se našao pred anđelima. Kucko i Vil stajali su u iščekivanju pred zanijemjelim anđelima koji su sjedili na svojim uzvišenim stolicama. Vil je unatoč pohvalama anđela zbog uspješno obavljenog zadatka bio ispunjen žalošću, jer je morao napustiti svoju prijateljicu. Povratka na Zemlju nije bilo. Povukao se i tiho zaplakao.
Halisa je također, neutješno, danima plakala. Roditelji nisu znali što se događa s njom. Jednostavno, nitko i ništa nije ju moglo utješiti. Njene suze su i dalje padale, a led se topio.
Kako se led topio tako se i razdanjivalo sve više i više, sve dok jednog dana nisu prvi zvončići otvorili svoje čaške uz rani vjetar u smrekama. Bili su to prvi pravi vjesnici proljeća. Livade su se opet nakon tolikih godina ispunile šarenilom poljskog cvijeća. Potoci su nabujali i pretvorili se u čiste i pitke izvore vode. Nestali su gusti, tamni i neprobojni oblaci i Sunce je ponovno pružilo svoje zrake na uspavanu Zemlju. Život se budio i pupao na svakom koraku, u svakoj voćki, u svakoj životinji koja se probudila iz svog najdužeg zimskog sna, u svakoj ptičici koja se ponovno oglasila radosnim cvrkutom životnog veselja, u svakoj travci koja se zazelenila…
V DIO
Godine su prolazile. Halisa je izrasla u predivnu djevojku. Prestala je plakati. No u njoj je tuga zauvijek bila duboko skrivena, iako se i udala za dobrog i vrijednog mladića koji ju je iskreno volio. Imali su sretnu i veliku obitelj. U sreći i blagostanju dočekala je starost.
Vil je svakog dana smiješeći se promatrao njen život i tiho ponavljao: „Kad se dvije osobe vole to je radost za sve. I za mene.“ Radost ljubavi pokreće ne samo jedan život, već mnoge živote.
......
„I tako je dječak Vil ugasio mrak na Zemlji“. Završila je priču starica svojim unucima sa zagonetnim smiješkom na usnama ocrtanim borama.
„Bako, a što je bilo dalje sa dječakom Vilom?“ upitala je zamišljena unučica.
„Ne zna se točno, ali vjeruje se da je postao Anđeo Svjetla jer je zahvaljujući njemu i Halisi, Zemlja opet bila obasjana toplinom svjetla“. Reče to starica, te nastavi: „Na žalost dragi moji, vrijeme je za spavanje!“
Zatvorila je knjigu svojim smežuranim rukama. Djeca su nerado, poljubivši baku, otrčala u svoje sobe. Starica ih je pokrila i blagoslovila, poželjela im lijepe snove, bogate čarolijom, i let na planet gdje je sve moguće. Tada je tiho otišla u svoju sobu. Izmolila se i zahvalno pogledala u nebo svojim umornim, staračkim očima i nasmiješila se tajanstveno. S onom istom knjigom ispod jastuka, od koje se nije odvajala cijeli život, zaspala je i usnula vječni san.
U tom snu ugledala je Vila kao dječaka koji nestrpljivo trčkara uokolo u iščekivanju. Čeka upravo nju. I ona mu je, sad kao djevojčica, kakvom ju je i upoznao, prišla i nasmiješila se. Uhvatili su se za ruke…
Razdragan i zarazan smijeh širio se uzduž nepreglednih polja sazviježđa. Ah, kakva je to radost bila! Kakav svečani ples!
Vil je otvorio vrata svemira. Ušli su u beskonačnost, koračajući putovima posutim crvenim ružama koje su čarobnice, vile i anđeli posipali pred njima.
Kucko je zastao. Prestao kucati. Od sreće.
Velika vrata su se za njima polako zatvorila i nikada se više nisu otvarala. Nije ni bilo potrebno jer na Zemlji je prestao vladati mrak. Vladala je svjetlost, toplina i ljepota ljudskih srca, koja su složno kucala. U ljubavi.
V I L
Urednik
Zvonko PENOVIĆ
Predgovor
Vesna KRMPOTIĆ
Pogovor
prof. dr. Ante LAUC
Tehnički urednik
Suzana EŠKUTIĆ
Ilustracije
Josip KOLERT i Danijel JELENIĆ
Nakladnik
GRAFIKA d.o.o.
Prijelom i omot
Tisak
GRAFIKA d.o.o.
Osijek, 2012.
Sandra VULIN
Živi u Stuttgartu.
Pisanjem se bavi posljednjih desetak godina.
Do sada je svoje pjesme objavila u nekoliko zajedničkih zbirki Društva pjesnika „Antun Ivanošić“ iz Osijeka, Društva pjesnika „Sv. Mihovil“ iz Drenovaca, i u dva zbornika, Hrvatskog Sabora Kulture.
Objavila je dvije knjige poezije Pod nebom uspomena i Daruj me svojom blizinom.
Ovo je njena prva objavljena bajka…
Svoje stihove je prigodno predstavila u Beču, Zagrebu, Novom Sadu, Osijeku, Drenovcima, Šibeniku, Đakovu, Crvenki...
Ova knjiga je izašla zahvaljujući nesebičnoj inicijativi prof. dr. Ante LAUCA te velikoj podršci Vesne KRMPOTIĆ.
Sponzori projekta su: Grad Osijek, Županija Osječko-baranjska, Centar za mir i nenasilje Osijek, RWA Raiffeisen Agro d.o.o., Zlatko JANEČIĆ
V I L
Sandra Vulin
Osijek, 2012.
Post je objavljen 05.01.2016. u 17:25 sati.