I puno sam mijenjala pozadine i kuteve gledanja, mnogo sam izoštravala da bolje vidim, pa su mi slabile oči. Kada sam zumirala i stavila ono što sam trebala u centar svog kadra, pronašla me i 36. godina. Znam i dalje da slabo znam, ali jako osjećam, da volim mijenjati perspektivu da bih naučila, da imam malo više bora, ali ih ne brojim, jer se ipak sve luđe smijem...
S onim s kim sam trebala, našla sam se negdje na sredini, dovoljno blizu, ali ne previše, jer onda moje oči slabije vide. A opet..u kadru mi je uvijek. Izoštrila sam dovoljno da znam vidjeti i osjetiti, ono što trebam. Dodala boje i nijanse i osvijetlila koliko treba. I našla sam onu mjeru i pravi kut.
Posijala sam mnoge riječi ove godine, u najraznoraznijim oblicima. Ako sam nekoga dotakla na tren, ako smo se sreli na onom nekom mjestu, neobjašnjivom riječima, sretna sam. Život je trenutak i sjaj, neopisiv mnogim riječima. Ali ja se uvijek vidim u riječima i riječi vidim u sebi.
I volim ih...
U kadru su mi uvijek..
Zaronila sam danas ruke duboko u zemlju i osjetila onaj predivan rast, buđenje i snagu . Znam da će ono što sijem niknuti, jer sijem iz duše. Što god to bilo. ..Cvijet.. riječ...nježnost...
I gledam onu marelicu ispred prozora kako se mijenja danima. Poklanjam joj svoje ime...
Metamorfoza koju promatram...
I u njoj vidim sebe i osjećam se tako jako, svaku onu kap i promjenjivi titraj duše koji me polako vodio do onoga što sam sada . Do onoga kuda idem, kuda želim ići...
Život već dugo promatram jednostavnije, smiješim se puno suncu i sjedim na klupi u parku pokraj onoga s kim sam se našla na onoj nekoj točki.. Poslije mnogo traženja, nakon mnogo odlazaka. Znam samo da ne želim još jedan. Ali znam i da se duše uvijek isprepleću . Kao ruke...
Ispisala sam bezbroj riječi i mislila da ću se ispisati, ali osjećam da sam tek na početku. Volim biti životni početnik.
Volim nova rađanja. Volim se hrvati sa svojim granicama.
Volim nove osmijehe...
Volim gledati druge kako se smiju...
Mnogo toga više ne shvaćam sa onom krajnjom ozbiljnošću. Mnoge stvari to niti ne zaslužuju
Zaslužuju jedino ljudi, čije ruke vas ne puštaju kada se sami želite pustiti i zauvijek odustati od utrke sa životom...
Sretna sam što sam imala takve ruke..mnogo njih..
I uspjela sam zavoljeti zauvijek i svoju fragilnu mekoću, životnu suputnicu kraj koje sada volim hodati. I smijemo se zajedno.
I onu svoju dozu oštrine koja me još uvijek uči...
I znam da se zaljubljujem jako puno. Zaljubljujem se uvijek iznova u ljubav.
Na drugi način, s drugim pogledom, sa onom istom nježnošću djevojčice koja tek kreće na svoj životni put.
I znam da volim sve više...
Ne brojim godine, brojim jedino količinu ljubavi...trpam smijeh u vreće ..
I dalje trčeći za leptirima...
Post je objavljen 23.04.2013. u 23:02 sati.