Marketing
Rad oslobađa
Povodom članka u Jutarnjem listu, kako sve više ljudi uopće ne traže posao i bježe sa zavoda za zapošljavanje, te kako to nije samo kod nas, nego i u cijeloj Europi, ali je kod nas, naravno najnaglašenije, misli me pomalo vraćaju u moje djetinjstvo kad se svakodnevno oko 15 sati stvarala ogromna gužva na našem mostu. To je bilo mračno doba, kad su nam naši stari smišljali krive narodne poslovice, kao npr. „U radu je spas“, „Rad čovjeka oplemenjuje“, Rad je smisao ljudskog postojanja“, i slično. No, danas, kad bi svijetlo, a ne mrak, ljudi bježe čak i od onoga tko bi im mogao naći posao. Zašto? Neka posebnost? Fenomen?
Nema tu dragi moji ni velike filozofije, ni mudrosti! Rad u našoj domaji, niti oplemenjuje, niti stvara novu vrijednost onima koji rade, već isključivo profit novostvorenoj parazitskoj kasti, od političara pa nadolje. Kad krenem na posao, moj iskrivljeni pogled na to, u svojoj glavi zamišlja, da ću od toga rada moći kupiti sendvič i popiti pivu, kad dođem doma, da ću vrijeme kad ne radim moći oplemeniti novcima proizišlim iz rada i na kraju, da će mi od te vrijednosti proizišle iz toga rada, kad podmirim režije i životne potrebe, ostati nekih 10-tak posto primanja, da, onako bezobrazno uštedim za ne'akav godišnji, sam, s obitelji ili s priležnicom.
No, u našoj novostvorenoj domaji, radnik možda i nije radnik, nego je možda djelatnik, ili pak samo posloprimac, čiju vrijednost utvrđuje, što??? Pa naravno, naša sveta krava modernog liberalno-fašističkog društva, a zove se tržište.
A, tržište je nemilosrdno, te tako „bezobrazni“ potrošači, žele kupiti što kvalitetnije, po što nižoj cijeni. Postavlja se pitanje, na kojoj stavci se može najviše uštedjeti, kako bi finalni proizvod bio jeftiniji na tržištu i bio pogodan za efektivnu prodaju kupcu.
U ovom krugu, statistički gledano, dragi moji radnici, vi ste najslabija karika. Draga moja vlado i dragi moji poslodavci, koga će te izbaciti, tko je za vas najslabija karika. Pogledaše se u čudu i vlada i poslodavci, i odgovor na pitanje naravno nije težak, nego problem nastade, kada se obadvoje zamisliše i pogledaju, pa hebo te, tko će raditi????
Kako reče naš splitski „rico“, RAD OSLOBAĐA, te pod tom parolom, mnogi moji nekadašnji poslodavci su imali svoju univerzalnu kovanicu: „ Uvijek će biti gube koja će morati raditi“! Moram li spomenuti, da su svi redom propali u proteklih 20-tak godina. Ne vjerujete, ali je istina! Svi poslodavci koji su tako razmišljali, redom su propali.
I zato, da biste ispravno odredili cijenu rada, tko god mislio nešto „poduzimati“ u ovoj našoj društvenoj zajednici koja se zove Republika, cijenu rada treba utvrditi na način kako sam gore u tekstu naveo, a to je : (SENDVIČ+PIVA) + (REŽIJE+ŽIVOTNE POTREBE)+ ( 10% GODIŠNJI ODMOR) = POTENCIJALNO PRISTOJAN ŽIVOT IZ RADA. Nekome treba oduzeti, a ja sam siguran da se radnicima više nema što oduzeti, pa onda neka se vlada i poslodavci dogovore!
Post je objavljen 22.04.2013. u 12:55 sati.