Do you have those files on me?
Prigušen zvuk se raspada u lošoj aukustici prazne prostorije. Besmislena fraza, mantra zaboravljenih, ponovljena bezbroj puta u klaustrofobičnom šaptu. Praznina polako konzumira svijest, obavija smisao svojim beznačajnim postojanjem. Usporeno disanje, u potrazi za nedostižnim snom, fragmentom vremena rezerviranom za mir. Taj glas još uvijek rezonira mislima, iako su se riječi već odavno izgubile. Budno stanje sve više postaje psihoza. Jedino izvjesno jest čekanje, bez koristi i smisla, samo čekanje, ništa više.
The incept date
Kapi kiše se razbijaju vjetrobranskom staklu, kolaps pod neopisivim tlakom. Oni padaju na koljena, klanjajući se vlastitim hiperbolama. Možda su samo trebali čekati, strpljivo promatrati kako se odvijaju procesi u pozadini, stvari na koje nitko nema utjecaja. To se dogodi kada drugima radiš ono što ne želiš da drugi rade tebi, na koljenima čekaš kraj vječnoj kiši.
The longevity
Izbor riječi stvara i pomiče granice, granice toliko fiktivne da ih ne može generirati ništa osim ljudskog uma. Priroda jednostavno nije tako perverzna. Izbor riječi pravda ili obezvređuje egzistenciju unutar koje mi egzistiramo. Izbor riječi broji beskraj mogućih kombinacija i gotovo jednak broj reakcija. Želim pisati dok ne ostanem bez riječi, a onda pisati još malo. Ne postoji izbor riječi koji me može odvratiti od toga, težnje da nađem pravi izbor riječi koji me vodi prema mjestu na kojem želim biti. Još uvijek daleko od onoga što me tjera da trčim u pravom smjeru, suočen sa svijetom koji više ne servira stvari koje se mogu naknadno ispraviti. Tko si može priuštiti vrijeme potrebno da se stvari raspletu same od sebe?
Those things, you saw them?
Život se ne može okretati oko samo jedne stvari. Čak i ako se jednom nekako izmjeri točna vrijednost ljudskog života, ona će biti previsoka da bi se taj isti život sveo na svega jednu stavku. Katkad treba učiti lekcije iz stvari koje se više nikad neće ponoviti, pročitati definicije koje nitko ne razumije, takve stvari pomažu zadržati fokus. Jer bez distrakcija ne bi postojala koncentracija. Često sam život pokušao usporediti sa hodnicima, vlakovima, raskrižjima i kolodvorima. Danas, život se čini kao čekaonica.
What if I go north?
Iza razloga leži istina, toliko fundamentalna, gotovo matematičke prirode. Istina praćena glasom čiji odjek ne posustaje. Čekanje u autu, polazak na put bez cilja, bez kapi goriva. Razlog blage promjene pulsa, vidljive tek paralelno uz ritam brisača na vjetrobranskom staklu. Istinu vješto kamufliraju kombinacije pomno biranih riječi. One imaju svoju svrhu, one čuvaju ono dostojno čekanja.
Would you come after me?
Treba još samo malo vremena. Tko zna, možda mi mantra više neće trebati da zaspim. Tko zna, možda je za neke stvari bolje da se ne dogode nikad nego da se dogode prekasno. Tko zna, možda neće postojati nikakve razlike. Što znači jedan "Čekaj me" u kozmičkom danu? Zbilja, tko zna?
Hunt me?
Post je objavljen 22.04.2013. u 01:10 sati.