Društveni procesi u Europi, Habsburškoj monarhiji, a posebno pritisak Mađara, uz unutarnje činitelje, daju poticaj početkom 30-tih godina 19. st. nastanku niza programskih spisa koji nastoje dati odgovor na probleme daljnjeg gospodarskog, političkog i kulturnog razvoja hrvatskog naroda i njegova oblikovanja kao moderne nacije koja obuhvaća sve slojeve jednog naroda bez obzira na imovinske i statusne razlike među njegovim pripadnicima. U tom smjeru Hrvatsku i hrvatski narod nastoji usmjeriti skupina pretežno mladih i obrazovanih ljudi pučkog i dijelom plemićkog podrijetla okupljena oko Ljudevita Gaja i grofa Janka Draškovića.
U prvom planu njihova djelovanja je stvaranje jedinstvenog književnog jezika kao osnovne pretpostavke za unutarnje povezivanje hrvatskog naroda i njegovo pretvaranje u naciju. Njihovo kulturno djelovanje ne ostvaruje se u početku pod hrvatskim, nego pod „ilirskim“ imenom. Razlozi za to su bili često korištenje hrvatskog imena kao regionalnog, koje obilježava samo sjeverozapad današnje Hrvatske, tradicija izjednačavanje ilirskog i hrvatskog imena u europskoj i hrvatskoj literaturi kao i težnja hrvatskih preporoditelja da za svoja kulturna nastojanja privuku i druge Južne Slavene. U svome političkom djelovanju, koje prvenstveno teži očuvanju autonomnog položaja Hrvatske unutar Habsburške monarhije i njegovom jačanju, preporoditelji koriste prvenstveno hrvatsko ime.
Godine 1835 umire car Franjo II i na austrijskjo prijestolje dolazi njegov sin Ferdinand I Austrijski. Rođen je u Beču 19. travnja 1793. kao prvi sin cara Franje II. i njegove druge supruge Marije Terezije od Napulja. Kako su njegovi roditelji bili genetički bliski (bili su bliski rođaci), Ferdinand je još od rođena pokazivao simptome neuroloških poremećaja: patio je od epilepsije, imao je neuobičajeno veliku glavu, probleme s govorom i druge neurološke probleme. Nakon njegovog vjenčanja s Marijom Anom Savojskom, šestim djetetom Viktora Emanuela I., dvorski je liječnik rekao kako car najvjerojatnije neće biti sposoban konuzmirati brak.
Ferdinand je odmah po dolasku na prijestolje etiketiran kao malouman i nesposoban za vladanje, no, iako je zasigurno bio epileptičar i niske inteligencije, vodio je vrlo detaljan i ažuran dnevnik, a govorilo se kako je bio i poprilično domišljat.
Unatoč svemu, njegov otac je u nacrtu svoje oporuke naredio svom nasljedniku da svako pitanje unutarnje politike provjeri s nadvojvodom Lujem, a da se po pitanju vanjske politike (i vladavine općenito) konzultira s ministrom Metternichom. Po dolasku na vlast, cara nitko nije službeno proglasio nesposobnim, no svejedno je formirano Regentsko vijeće (nadvojvoda Luj, grof Kolowrat i princ Metternich) koje je upravljalo vladom. Njegov brak sa suprugom Marijom Anom najvjerojatnije nikada nije konzumiran, niti je poznato da je imao ikakvu drugu vezu. Bio je poznat po jednoj poznatoj naredbi koju je kontinuirao tražio, a poznata je ostala po sljedećoj anegdoti: Car je bio poznat po iznimnoj ljubavi prema valjušcima od marelice i konstantno ih je tražio. Kada mu je dvorski kuhar jednom prilikom rekao kako ih ne može napraviti jer je završila sezona marelica, car mu je odgovorio: "Ja sam Car i želim valjuške!"
U Hrvatskoj godine 1835. izlaze prvi brojevi horvatskih Novina. To je bio znak afirmacije kulturnog programa, afirmacije jedinstvenog književnog jezika sa štokavskom osnovicom. Iako je vrlo mali broj Hrvata govorio štokavski, štokavska je osnovica izabrana zato što je predstavljala najbolji osnov za zajednički jezik južnih slavena. Iako je sam Ljudevit Gaj govorio kajkavski, štokavskim su govorili neki od današnjih Hrvata, Crnogorci, Bosanci, i Srbi. Otvaraju se čitaonice u kojima se mogu čitati novine i knjige na narodnom jeziku, u siječnju 1838. godine u Varaždinu, u ožujku u Karlovcu, u kolovozu se Ilirska čitaonica otvara u Zagrebu. Mađari u Požunu 1839. traže pripojenje Slavonije Ugarskoj, što je odbijeno. U Ilirskoj knjižnici se 1840. osniva Narodno kazalište, 1841. Gospodarsko društvo, 1842. Matica ilirska.Neprijatelji su isposlovali kraljevsku naredbu od 11. siječnja 1843. kojom je zabranjeno ilirsko ime.
Od tada ilirsko ime u preporodnim nastojanjima sve više gubi na važnosti. Drugoga svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru, u kome je tražio da se narodni jezik uvede kao saborski i uredovni jezik umjesto latinskoga. Kako je u Hrvatskoj ilirsko ime zabranjeno, brošura "Što namjeravaju Iliri" Bogoslava Šuleka tiskana je u Beogradu, kao i list Branislav 1844. godine. Pisanje Branislava uvjerilo je dvor da ilirsko ime nije opasno za njhovu vlast, pa je 3. siječnja 1845. dopuštena uporaba ilirskoga imena u književnosti, dok je ostala njegova zabrana za politički djelokrug.
Tako su usprkos zabrani ilirskog imena preporoditelji, dijelom i uz pomoć carskog dvora koji preko Hrvata nastoji oslabiti položaj Mađara, sve više širili i jačali svoj utjecaj. On se širi i izvan područja sjeverne (Banske) Hrvatske i na druga hrvatska područja premda je on tu još prilično slab. Ključno je bilo proglašenje hrvatskog („narodnog“) jezika u Hrvatskom saboru za službeni jezik 1847. kojom su okrunjena dugogodišnja nastojanja preporoditelja.
Ovdje bi posebno istakao jedan povijesni događaj, izuzetno značajan a to je kada je Ivan Kukuljević Sakcinski prvi put progovorio na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru 2. svibnja 1843. godine propagirajući borbu za nacionalno oslobođenje s neobičnom smionošću, zahtijevajući da se hrvatski uvede kao službeni jezik u škole i urede, tako da uvođenje u javni život bude postupno.
Dotadašnji govori u hrvatskom Saboru su bili samo na latinskom jeziku. U svom govoru je naglasio pogubnost nadomještanja hrvatskog stranim jezicima. Među ostalim, kazao je "Mrtvi jezik je rimski, a živi mađarski, njemački i talijanski, to su naši tutori. Živi nam se groze, mrtvi nas drže za grlo, guše nas i nemoćne nas vode i predaju živima u ruke. Zato sam ja toga mnijenja, da bi slavni staleži i redovi na to već jednom misliti počeli, kako da svoj jezik tuđemu pretpostave i njega u javni život uvedu...“.
Njegov govor je izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti te žestoke prigovore „visoke aristokracije”. I ostali njegovi govori u Hrvatskom Saboru i na županijskim skupštinama otkrivaju beskompromisno zalaganje za slobodu i samostalnost Hrvatske, te su stoga mogli biti objavljeni samo u ilegalnom ilirskom listu "Branislav" koji se tiskao u Beogradu, izvan domašaja austro-mađarske cenzure. Na Kukuljevićev prijedlog Hrvatski Sabor 1847. donosi zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika.
U revoluciji 1848. godine Kukuljević se nalazi među radikalnim demokratima. Pod njegovim utjecajem, a protiv izričite carske zapovijedi Jelačić 5. lipnja otvara Hrvatski Sabor koji su bečki dvor i mađarska vlada zabranili. Na Kukuljevićev prijedlog dolazi i do sazivanja Slavenskog kongresa u Pragu. Pored toga on je potakao i detronizaciju Habsburgovaca na devetoj sjednici Hrvatskog Sabora 21. lipnja 1848. godine.
1848 je godina revolucija po cijeloj Europi, općih značajki europskih ustanaka protiv feudalnih vlastodržaca i oslobađanja kmetova te borba za druga temeljna ljudska prava te borbe za samostalne države, kao npr u Mađarskoj gdje se bore za državu od Karpata do Jadrana. U Hrvatskoj stare ideje preporoditelja i nova nastojanja potaknuta revolucijom u Europi došla su do izražaja u temeljnom spisu hrvatske 1848. „Zahtijevanjima naroda“. Ova prvenstveno traže ujedinjenje hrvatskih zemalja (Banska Hrvatska, Vojna Krajina i Dalmacija), ukidanje kmetstva, posebnu hrvatsku vladu odgovornu saboru itd. Ključna je u ovom razdoblju osoba novoizabranog bana, baruna Josipa Jelačića za kojega se vežu brojne nade.
U Češkoj su pripadnici mlađe generacije studenata postavili barikade na Karlov most, Mađari su proglasili samostalnu republiku na čelu s Lajosom Kossuthom (koju će 1849. ugasiti vojska bana Jelačića uz pomoć ruskog generala Ivana Paskjeviča), a revolucionari su marširali i po samom Beču. Kad je car Ferdinand I Austrijski vidio revolucionare kako marširaju prema palači, navodno je pitao Metternicha za objašnjenje. Metternich mu je objasnio kako je narod pokrenuo revoluciju, na što mu je ovaj odgovorio: "Ali, smiju li oni to?" (bečki njemački: "Ja, dürfen's denn des?"). Ubrzo ga je Felix von Schwarzenberg nagovorio da abdicira u korist svog nećaka Franje Josipa (iako je prijestolonasljednik bio Ferdinandov mlađi brat Franjo Karlo, i on je nagovoren da tron prepusti sinu), koji će sa svojih 18 godina započeti uspješnu šezdesetosmogodišnju vladavinu.
Ferdinand je taj događaj u svom dnevniku zabilježio ovako:
„ Afera je završila tako što je Novi Car klečao pred svojim Starim Carem i Gospodarom, hoće reći, preda mnom, i tražio blagoslov, kojeg sam mu dao, položivši obje ruke na njegovu glavu i imitirajući znak Svetog Križa... tada sam ga zagrlio i poljubio našeg novog gospodara, a tada smo otišli u našu sobu. Poslije smo moja divna supruga i ja slušali Svetu Misu... Nakon toga smo moja divna supruga i ja spakirali naše stvari„
I za kraj jedna zanimljivost revolucije,1848. godine Hrvatska je objavila rat Mađarskoj. Grof Majlath je opisao tadašnju neobičnu situaciju rječima: "Kralj Hrvatske je objavio rat kralju Mađarske, dok je car Austrije bio neutralan, a istovremeno sva tri monarha su bila identična osoba."
Post je objavljen 20.04.2013. u 19:04 sati.