Marketing
Ćićo...
Ćićo...
Jutros sam se probudila. Dora nije. „Dorin dnevnik“ je ostao prazan. „Teletina“, „Ajme meni“, bez komentara...
Otac, Đermano Ćićo Senjanović, moja generacija, novinar, piciginaš, dobri duh Hrvatske, nije se digao iz kreveta. Ostao je spavati & sanjati lijepe snove glede & unatoč jave koja ne obećava ništa dobro.
„Feral“ gori, kao nekada na Pjaci...
Ovoga puta u znak sjećanja na Ćiću.
Gori sjećanje na neponovljivog Ćiću. Na "Dorin dnevnik". Na nesalomljivi duh, na nadu da balun piciginaša na Bačama neće zaboraviti ruku našeg Ćiće.
Ćićo, Oče Dore, „Teletine“, veliki zidaru „Feral Tribune“, „Ajme meni“, mirno spavaj...
Nesalomljivi duh slobodarske Hrvatske kakav je izvirao iz pera i olovke našeg Ćiće i danas će biti prisutan na Bačama.
Balun živi vječno.
Ćićo & Dora, također.
Vrijeme, vreme, vrime je kada srce kaže: - Ne mogu više!
"Dorin dnevnik
Jutros sam se probudila kontroliranog porijekla. U naručju sam imala rodoslovlje dugo nekoliko stoljeća, a onda još i par vjekova, jer su moji preci iz budizma prešli na tramvaj. Kako onda još nije bilo struje, to su oni dosta pješačili, jer nije bilo ni tramvaja. U stvari, bio je jedan tramvaj kojeg su svi zvali Čežnja. Po tom je tramvaju Josipa Lisac dobila ime. Onda se ona upisala u izviđače, i od tada joj se gubi svaki trag. Kasnije se, negdje početkom 60-ih pojavila jedna druga Josipa Lisac. U Virovitici. Ona je bila poštarica. Ali je bila dosta nespretna. Pa bi puno pisama pogubila. Stavila bi ih pred zid i pucala bi u njih. A neke je i vješala. Tako su primaoci često dobivali pisma s rupom ili sa štipaljkom. Jedna se štipaljka žalila direkciji Pošte, i dobila je dobru odštetu. Onda je to uložila u dionice Plive, a malo nakon toga su je našli zakačenu za konop. Visila je ušima prema gore.
Tako je u Žrnovnici jedna gospođa mijenjala blisku rodbinu za marke, i kad joj je ponestalo rodbine, molila je susjede da oni uđu u taj biznis. Susjedi su je pitali da koliki je njihov dio, a ona im je rekla: “O dio mio, kakav dio?! Pa vaš je dio nešto najveće, nešto najljepše šta se može zamislit. O, dio! Mio! Jesi li vidio?!” Onda su se oni polakomili i odlazili su u razmjenu. Tako bi oni dobili novo mjesto boravka, a gospođa je dobivala marke. I ko zna dokad bi to išlo da se jednog dana nije pobunilo mjesto boravka. Pitalo je gospođu: “Oprostite, ali šta ja imam od toga?” Nikad nitko nije gospođu vidio tako ljutu. Zacrvenila se, kršila prste, čupala kosu, ali marke i objašnjenja nije dala.
E, tu se vidi snaga karaktera.
DORA "- Ćićo
Post je objavljen 19.04.2013. u 11:39 sati.