Mislim da je jedan moj prošli post ostao bez važne informacije o nečemu što nam je svojedobno, doduše jaaaako davno, život značilo. Doslovno. Bar ja to tako pamtim. Crtić u 7 i 15
I evo, upravo sam shvatila da je to dostojna tema za cijeli jedan post.
Crtić u 7 i 15 je bio institucija. Pavlovljev refleks za svu djecu. Mjera vremena i simbol završetka dana. I to, sigurna sam, ne samo za mene nego za sve „nas“. Generaciju. Nakon crtića - išlo se spavat. I to svi i svugdje. I to se činilo kao da je zakonom propisano i u kamenoj pločici uklesano. Kao da u prostorno-vremenskoj dimenziji ne postoji niti jedna druga mogućnost osim da svi u to vrijeme sjedimo ispred televizora u našim dnevnim boravcima dok su se odrasli ukućani spustili u niski start da nas strpaju u krpe. A onda njihov dnevnik. U prostorno-vremenskom kontinuumu toga vremena jednako čvrsto definirana institucija.
Crtić je označavao red i sigurnost. I jednostavnost tadašnjeg života. Ili mi se samo tako čini jer je to dio mog djetinjstva? A u djetinjstvu sve pamtimo „roze e fiori“ (nešto kao „ružičasto“ prev. za ostatak hrvatske). Naša su djeca zakinuta za tu sigurnost. Zbog tempa života, zbog roditelja, njihove opterećenosti, pa i zbog samih crtića. Crtići se danas mogu gledati bilo kad, bilo koji i koliko god. Na programu, na CD-u, na you tubu. Vrsta i mjera ovisi isključivo o nama. A moji dani nisu isti. Niti jedan nije ni sličan onom prethodnom. Ne znam da li je to zbog mene ili nam je svima došlo takvo vrijeme? Vjerojatno je oboje dalo svoj obol. Stalno imam taj osjećaj da su moja djeca zakinuta za onu u-kamenu-uklesanu-sigurnost koju sam ja imala. I da im sigurno fali.
Reklame smo nekad zvali EPP, sjećate se? To je bila skraćenica za ekonomsko propagandni program. Fant-fant-fantastično (ja sam pjevala pan-pan-pandašica). Neke reklame su bile toliko jadne, da su u stvari bile antireklame. Jedno od najgorih razočaranja u mom životu bila je reklama za vegetu - Stevo Karapandža četvrtkom. Onda nije bilo crtića. Pamtim točan osjećaj silnog, čak pomalo razdirućeg razočaranja koje se pojavilo onog četvrtka kad sam potpuno zaboravila da bi se TO moglo dogoditi. To je bio horor. Najgore od svega. Problem je bio što Stevo nije bio na programu svaki četvrtak, nego svaki drugi, ili je to čak išlo po nekoj neshvatljivog šemi. I onda sam se uvijek nadala da to nije baš ovaj četvrtak. Ili, što je bilo najgore, nisam uopće razmotrila tu mogućnost nego sjela pred televizor i čekala crtić. A kad tamo Stevo.
Dan danas Stevo Karapandža izaziva u meni negativne asocijacije. Mislim da nikad ne bi kupila njegovu kuharicu, pa da je najbolja i besplatna. Sigurna sam da mi se Stevo uprogramirao negdje duboko u podsvijest.
Tada nije bilo niti jedne reklame za igračke. Bar ja ne pamtim. A danas? Muž i ja nepogrešivo gasimo televizor kad krenu. Te su reklame jedina neoboriva granica koju smo skupa, jednoglasno postavili. (Barem jedna je sigurna ) Reklame su zabranjene. Zakonom! Od reklama polude: kupi mi to, kupi mi to! Rekli smo im da im nećemo kupovati dok god ne prestanu vikati „kupi mi to, kupi mi to“. I naravno, onda smo čuli: „Kad prestanem govoriti kupi mi to, kupi mi to, onda ćete mi ovo kupiti.“ Jednostavna, iskrena dječja logika.
I Bratz su zabranjene. To su neke fufe, vjerojatno najsličnije pojmu udavače, koje imaju svoj bend, idu u šoping i ganjaju frajere. I od toga se više-manje sastoji njihov život. Rekla sam odlučno i razumljivo: Bratz su zločeste curice i to ne smiješ gledati. Winx još nekako istrpim. I Power Rangerse i Gormite - da ne mislite da sam neka frustrirana frikuša koja maltretira djecu jednosatnim molitvama. Ali granice moraju postojat! Iako, nekad pomislim da na njih to ne utječe tako devastirajuće kao što se nama čini? Možda su te granice potrebnije meni nego njima? Da si olakšam savjest zbog drugih propusta.