Dok se mi, Hrvati, međusobno prepucavamo o 'krucijalnim' stvarima koje će 'osigurati' našu opstojnost: latinica-ćirilica, ijekavica-ekavica, greška-grješka, partizani-ustaše, Bleiburg-Jasenovac, vjeronauk-seksualni odgoj, uz nas kao pokraj turskog groblja prolaze autohtoni proizvodi koje je taj isti Hrvat proizvodio skoro pa od 'stoljeća sedmog'. Prolaze i odlaze u druge krajeve i zemlje koje su na vrijeme shvatile da u EU-Ropskoj uniji nije bitno piše li netko latinicom, ćirilicom, goticom, arapskim ili kineskim pismom. Ne! U EU-Ropskoj uniji bitno je da svaki PROIZVOD ima IME i oznaku PORIJEKLA i KVALITETE. Što i nije za čuđenje kad se zna da je ta asocijacija i stvorena zbog proizvodnje i trgovine (nasljednica Zajednice za ugljen i čelik) a ne zbog jezika, pisma i 'krvnih zrnaca'. Da je tome tako potvrđuje i činjenica da su svi jezici članica EU-Ropske unije ravnopravni (dobro engleski malo ravnopravniji !).
I tako, zahvaljujući našoj zagledanosti u prošlost od 'stoljeća sedmog' pa do 'našijeh dana', naši, hrvatski proizvodi: slavonski kulen, paški sir, dalmatinski prošek i pršut, međimurska gibanica, a sada i istarski teran gube pravo da se na EU-Ropskom tržištu pojavljuju i prodaju pod tim imenom. Ne znam kako stoje stvari s zadarskom maraskom, iločkim vinom i vinjakom, međimursko/zagorskim turošom, ličkim sirom škripavacem, paškim 'cvijetom soli', Kraševom 'Bajaderom' etc, no ne bih se iznenadio da smo i tu propustili vlak (glavno da nije voz!).
Zašto? Zato što se nismo sjetili ili nismo mislili (oni koji su o tome trebali misliti i sjetiti se jer im je to posao) da te proizvode trebamo zaštititi kao hrvatski proizvod ili kako se to danas popularno kaže – 'brandirali'. Unatoč i usprkos tome što se već preko deset godina 'radi na tome da spremni uđemo u EU'. Izgleda da možemo biti samo 'za dom spremni', ali teško da možemo nešto smisleno 'za dom učiniti'!
U EU-Ropskoj uniji se, nažalost, to tako radi. Tamo neki krojač, primjerice, napravi malo drugačiju odjeću, neki obućar obuću, nađe neko zvučno ime pa ga 'brandira' i onda ga pod tim imenom proizvode Kinezi, Tajlanđani, Indijci a on ih kao vlasnik 'brand'-a prodaje po 'belom svetu' i mlati pare. A mi po tom istom 'belom svetu' nismo u stanju prodavati ni proizvod kojeg sami proizvodimo desetljećima da ne kažem stoljećima. Ali zato su to skužili i umjesto nas, primjerice, napravili Slovenci pa neke od pobrojanih hrvatskih proizvoda 'brandirali' pod svoje.
I kako to već Hrvati rade „ve bumo išli na sod i se bumo ih tužili. Kaj košta nek košta! I nek traje kulike traje, ali na kraju bu pravica naša!“ Ipak sve se bojim da bi se moglo desiti po onoj narodnoj: „Prošla baba s kolačima“, baba ostala a kolači otišli!
Naše ministarstvo poljoprivrede na sve to odgovara već legendarnom 'hrvatskom šutnjom', čudi se svemu 'ko pile glisti' i da nema naših (žutih) masmedija koji jedva čekaju kakav vladin kiks (a ima ih od 1991. 'kak koščica v tikvi') da nas o tome obavijeste izazivajući, barem u meni, istovremeni osjećaj nemoći, bijesa i poniženja, mi o tome ne bi ništa znali.
Sve se nešto pitam je su li 'brandirane' crveno-bijele kockice kao prepoznatljivi logo Hrvatske, što već godinama, tamo od osamostaljivanja, bezuspješno pokušava kao sveopći simbol Hrvatske inaugurirati na visokom umjetničkom nivou poznati dizajner Boris Ljubičić. Ili ćemo kroz neko vrijeme opet otkriti da tamo neka Tunguzija (pogotovo ako je prime u EU) ima pravo na kockice jer ih je pravovremeno zaštitila – 'brandirala'.
A neki blogeri me uvjeravaju kako bi trebao glasovati za ili protiv takvih nesposobnjakovića. Kaj god!
P.S.
Eto, potvrdila se povijesna sintagma: „Revolucija jede svoju djecu!“, ili pak po domaće „Tko bi gori sad je doli a tko doli gori ustaje!“ našeg pjesnika Gundulić. Gospođa J.K. izbačena je iz svoje stranke kao što sam to prognozirao u seriji postova pod zajedničkim naslovom 'Judin poljubac'. Postaje nezavisna zastupnica što na našoj političkoj sceni znači: na pomolu je osnivanje nove stranke . No neće proći puno vremena pa će onaj koji je sada 'gori' uskoro biti 'doli'. Tak to ide!