Poezija moja oplemenjuje dušu moju od života ranjenu ,
njegujući ljubav , suosjećajnost i vjeru u bolji svijet ...
... unatoč svemu ...
Poezija moja nikad me ne će ostaviti samu u samoći ,
ona je uvijek uz mene i svojim duhovnim okom vodi me
kroz gustu šumu kušnji ... duši tako primamljivih ...
Poezija moja nada je koja na krilima vjetra miluje kapke
moje od tuge otežale ... dvostruka duga nakon oluje u
meni začete ...
Poezija moja , moj je anđeo čuvar ... kad me sudba grlata
ostavi samu na mostu ... ona je duhovni kovač sreće moje
i moje tuge ...
Poezija moja je bezvremenski potpaljivač svjetlosti ... koja
obasjava me kroz život ovaj bremeni ...
Poezija moja moje su suze iz duše moje iscijeđene ...
Kada noć zavlada danom u podne ... pijesme moje vode
ruku ovu kao mati svoje dijete ... nježno i sigurno ...
Zrcale one i tugu i smijeh , sa ranjenih usana otkinut poput
ruže omotane trnjem ....
Poezija moja pretakanje je duše moje u riječi ranjive i trpke ...
Ona je prokletstvo i blagoslov moj ... zarobivši me u niti
svoje svilene ... krvlju i znojem natopljene ...
POEZIJA
Ispod ovog nespokoja
Taloži se misao smijela
Strpljivo isčekujući
Zrake sunca
Kišu iskrenih suza
Slučajnog prolaznika
Dodir blag ...
Preko trnja bezobzirnosti
Mirisa nerazumijevanja
Ukorijenjenog licemjerja
Unatoč svemu
Procvjetala je poezija ...