Uzmeš jednu mračnu sobu, popularne cijene pića i jednu propalu zvijezdu
iz 80ih. Uzmeš njegovu najgoru sliku ikad i staviš ju na plakat koji oglašava
plesnjak 80ih.
Sjedneš i čekaš da rulja nahrupi.
Tako je bilo ovog vikenda, a u rulji bile su nas četiri
Plava, (nesretno) Udana, Super G i ja.
Utegnute, našminkane (dobro, kako koja) i nakon dugog dana već na rubu odustajanja od
izlaska, potrpale smo se u taksi koji nas je doveo ravno do vrata kluba i u
nešto što je izgledalo kao scena iz serije Pleme.
Nismo pripadale tu, nikako.
Onda smo skužile da smo krivo skrenule i da smo u Jedinstvu, umjesto u Močvari.
Kupile smo karte, moja je bila broj 37 i malo sam se zabrinula jer je već bilo 23h.
Dobila sam žig na ruku, moj prvi ikad klupski žig i bila sam jednako uzbuđena koliko i tužna
jer se vidi samo pod ultravioletnim svjetlom.
Ušle smo u klub, kupile cugu, ušle na mračan podij, koji je uglavnom bio prazan...
i osjetile se staro.
Ali nakon nekog vremena, klub se počeo puniti. Uglavnom studošima, od kojih su neki i
bili rođeni u 80ima, ali gotovo nitko nije bio dovoljno star da se sjeća zvijezde večeri.
Ona jedina grupica žena starijih od 30 koju smo u
snimile kad su ušle izgubila nam se iz vida dok je svirala sve bolja i
bolja glazba za ples. Plava i Udana su se nacvrcale, Super G također- plesala je.
Pjevalo se na George Michaela i Queen, vrištalo na Bon Jovija.
Kad je počela zvijezda večeri, cure su otišle u drugi red i vrištale kao da je Elvis. Meni je bilo preneugodno.
Ostala sam na mjestu i pravila se da ih ne poznajem.
(nastavlja se....)
Post je objavljen 15.04.2013. u 23:54 sati.