„Afrika mi se uvukla pod kožu“
Slušajući Moniku uvijek sam mogao nešto novo naučiti, osjetiti, spoznati. Nadam se da će i vas dodirnuti njeno iskustvo života. Monika je odrasla s dvije sestre, bratom i roditeljima s kojima je redovita išla na nedjeljne mise, čitala i pjevala. Nedjelja je za Moniku oduvijek bila poseban dan. Monika voli i putovati. Proputovala je i svijet u Njegovoj blizini, posjećujući fratre u Bronxu, Austriju, Italiju i još mnogo divnih mjesto na našem lijepom planetu. Provela je i osam godina u Frami Dubrava. Tamo sam ju i upoznao. Uvijek je bila radosna, marljiva, puna ideja i spremna služiti. Eto, ukratko. To je naša Monika Pešorda, dvadesetpetogodišnja magistra ekonomije koja se nedavno vratila s putovanja života, a dojmove s toga putovanja sada dijeli s nama.
Monika, jako voliš putovati. I sv. Franjo je bio misionar i putovao svijetom... Kako si odlučila otići u Afriku?
Volim putovati. Volim biti u pokretu. Moj mozak bolje funkcionira kada se nešto događa. Moj anđeo čuvar uvijek ima pune ruke posla. Svi kažu da ja puno putujem, a meni se čini da to i nije tako puno. Nikad dosta putovanja! Oduševljavaju me različite zemlje, kulture, ljudi, njihov način života. Kada stignem na odredište, ne želim obići samo turističke atrakcije, već želim doživjeti način života tamošnjih stanovnika, osjetiti kako ta zemlja diše. Uz to, uvijek Gospodina pokušavam naći u ulicama grada, sela, u ljudima. Zanimljivo je da sam na većinu putovanja išla sama. Iako bi uvijek tražila suputnika, često bi mi jedini suputnik bio On. Čim sjednem u avion, autobus, vlak, počinju moji pregovori i razgovori s Njim, jave se brojna pitanja, odvijaju velike borbe. I na kraju svako moje putovanje završi upoznavanjem sebe. Volim reći da ja ne bi bila ja da nije bilo putovanja! Želja za odlaskom u Afriku oduvijek je bila prisutna u mome srcu. Nekoliko godina pokušavala sam isplanirati svoj odlazak u Afriku. Kada sam imala vremena za odlazak, nedostajali bi mi novci. Kada sam napokon uspjela uštedjeti nešto novaca kako bi otišla, nedostajalo mi je vremena. Prošlo je 9 mjeseci otkako sam se zaposlila i došlo je vrijeme da iskoristim svoj prvi godišnji odmor. Budući da ni ovaj put nitko nije mogao ići sa mnom, sama sam se zaputila u Afriku. Moj susret s Afrikom napokon se ostvaruje! Uvijek sam maštala da će moj odlazak biti na nekoliko mjeseci, ali imala sam samo 3 tjedna godišnjeg i rekla sam: „Bolje išta nego ništa!“. Znala sam da je zbog organizacije bolje da volonteri dolaze na dulje vrijeme, ali ipak sam odlučila pokušati.
Kako si otkrila Mali dom? I zašto si odlučila otići baš tamo?
Odlučila sam da će moje odredište biti Kenija. U Google sam utipkala “Hrvatska misija u Keniji” i odmah mi je iskočilo ime fra Miro Babić i njegov broj. Bez imalo odugovlačenja i oklijevanja nazvala sam ga i u sebi molila da kaže „da“ na moju molbu da dođem na samo tri tjedna. Kaže fra Miro: „Ma tri tjedna ti je malo, ali kupi ti kartu za Nairobi...“. Nije prošlo ni mjesec dana i ja sam već pakirala kofere za Afriku. Mama me pitala: „ Jesi ti sigurna da želiš ići u Keniju? A da radije opet odeš u Bronx?“. Na spomen Afrike, Bronx im je bio sigurno mjesto. Bila sam više nego spremna. Prije putovanja ne volim previše znati o mjestu gdje idem, to mi jednostavno pokvari iznenađenje. Volim se snaći u trenutnoj situaciji. Tako je bilo i ovaj put. Nisam previše ispitivala što, kako, gdje, kada. Fra Miro je rekao „Gle, sve ćeš vidjeti kada dođeš ovdje!“. Moje odredište bila je Subukia, selo koje je od Nairobia udaljeno 5 sati vožnje. Dolazak do Subukie je prava avantura. Dijelom se vozi po asfaltiranoj cesti, a dijelom po zemljanom i kamenom putu. Uz ceste se mogu vidjeti polja čaja, raštike, ljudi koji rade u poljima, ali i djeca koja čim vide auto, trče za njim i mašu. Župa Donja Subukia obuhvaća nekoliko malenih sela. Neka od njih se nalaze usred ničega. Fra Miro tamo vodi franjevački samostan, izgradio je sirotište Mali dom, te brine o njegovom radu, pomaže u obnovi srednje škole st Francis, i još puno toga.
Kako je izgledao jedan tvoj dan u Keniji?
Moja zadaća bila je pomoći u Malom domu, sirotištu koje je otvorio fra Miro. Jutro bi mi započinjalo misom. Nakon toga slijedio bi doručak s volonterima i fratrima. Zatim bi krenula na 45 minutnu šetnju kroz predivnu prirodu od samostana do sirotišta. U Malom domu trenutno živi 16 djece. Nekima su roditelji umrli, ali većina njih su napuštena djeca i djeca rođena s mentalnim ili fizičkim invalidtetom. Kako tamo takva djeca predstavljaju sramotu za obitelj, često ih roditelji ostavljaju na putu ili u grmlju u nadi da će ih netko pronaći i dati im dom. Neki od njih imaju autizam, dječju paralizu, dvojica dječaka su hemafroditi, jedna djevojčica ima nerazvijenu jednu nogu pa sada nosi protezu. Bez obzira na sve, u Malom domu oni žive kao jedna velika obitelj. Djeca se snalaze, brinu jedna za druge i svi rade sve, bez prigovora. Neka od njih idu u školu, a za mlađe je organiziran vrtić u sklopu Malog doma u koji dolaze i djeca iz sela. Imaju četiri Mame koje se brinu za njih tijekom dana. One kuhaju, spremaju, peru odjeću. Ja sam radila sve što je u tom trenutku bilo potrebno: od pranja robe, čišćenja, pomaganja oko kuhanja ručka, pisanja zadaća, igranja s djecom, ljuljanja djece na ljuljačkama do iznemoglosti. Djeca su svugdje djeca. Žele se igrati, žele da ih netko grli, brine o njima, primjeti, nešto pokloni, razgovara s njima. Jane i Junice najmlađe su djevojčice u Malom domu, uz to najbolje prijateljice. Pozvala sam ih jedan dan u njihovu spavaonicu jer sam im namjeravala dati nekoliko majica, suknjica i hlača koje sam ponijela za njih. Obje su utrčale unutra i dok sam se ja okrenula one su već bile spremne za modnu reviju. Svaka je izabrala što joj se sviđa, obukla i prošetala se vani kako bi to pokazala drugima, i tako dok sve nisu isprobale. Što reći, cure su svugdje cure. U Malom domu bi ostajala do pet ili šest sati i onda bi uslijedilo pješačenje nazad do samostana. Večeri bi provodili igrajući Uno, a fra Miro bi, začudo, uvijek pobijedio.
Što ćeš najviše pamtiti iz posjeta Africi?
Život u Subukii je jednostavan. Nema televizora, kompjutora, kina, kafića, shopping centara. Obitelji imaju svoju blatnenu ili drvenu kućicu, vrt, kravu ili kozu, i jedni druge. U selu nema struje. Tek se sada počelo raditi na njenom uvođenju. Djeca se igraju vani, s igračkama koje si sami izrade. Vole ići u školu i marljivi su u školi jer znaju da im je to jedini način da osiguraju bolji život. Neki do škole pješače i nekoliko kilometara. Jedna šestogodišnjakinja pješači svaki dan 3 kilometra do škole, a na leđima uz torbu nosi i trogodišnju sestru koju prije škole ostavi u vrtiću. Prijevozna sredstva tamo su noge, piki piki (motor), a u malo većim mjestima matatu (kombi/bus). Iako se doma nikada nisam vozila na motoru i toga me uvijek po malo bilo strah, u Subukiji mi nije bio nikakav problem, jer je to ponekad bio jedini način da dođem od mjesta A do B. Vožnje matatuom uvijek su zabavne. U matatu s 12 sjedećih mjesta moglo se nagurati i do 22 ljudi, na radiju bi puštali kikuyu pjesme i svi bi pjevali i ljuljali se u ritmu. Nedjeljna misa posebno je iskustvo. Svi su tamo, i mladi i stari. I svi plešu i slave Gospodina. I jednostavno kad ih tako vidiš ne možeš ne zaplesati. Kako bi došli na nedjeljnju misu neki pješače i do 3 sata do najbliže crkve. Crkva im je mjesto susreta s Isusom, a i mjesto susreta jednih s drugima. Pizza, pohana piletina, tjestenina za njih su nepoznanice. Oni jedu grah, kukuruz, raštiku, rižu, chapati (neka vrsta tortilje ili palačinke), banane i mango, te piju čaj. Imaju krave i koze, ali one se koriste za mlijeko. Nema hladnjaka u koje bi se meso spremilo tako da meso jedu otprilike jednom mjesečno. Nema bacanja hrane. Ako netko nešto ne može pojesti, već će se naći onaj s kim će se podijeliti da se ništa ne baci. Tamo malo znači puno. Samo za usporedbu: kila raštike dođe 20 centi, mali mango 3 centa, 1 bonbon 1 cent. Bilo je tu zabavnih razgovora i pitanja kao što su: Pa kako mi uopće hodamo kroz snijeg?; Kada letiš u avionu i ako se netko digne s jedne strane i pređe na drugu, nagne li se avion na tu stranu?; ali i čuđenje: Pa što mi to jedemo ako ne jedemo ugali, kukuruz? Kad bi im samo mogli opisati desetke načina pripreme piletine.
I za kraj, zadnja pustolovno-poučna misao! :o)
Otkrila sam da bez obzira u kojem kutku svijeta se nalazili, svi smo mi u potrazi za srećom. Tri tjedna su brzo proletjela. Moj boravak u Africi bio je kratak, ali dovoljno dug da mi se Afrika uvuče pod kožu. Teško je riječima opisati što se događalo u mom srcu dok sam bila tamo i promatrala živote djece. Ono što sam mogla prenijela sam na papir, ali većina će zauvijek ostati zapisana samo u mome srcu. Važno je, da sam Ga i tamo uspjela pronaći.
Ukoliko želite pomoći misiji u Subukiji to možete učiniti uplatama na:
Kunski račun:
Naziv primatelja: Humanitarna udruga "Put dobrote", Medarska 56 B, 10000 Zagreb
Broj računa primatelja: 2340009-1110539216
Opis plaćanja: Donacija za humanitarnu pomoć Subukia
Post je objavljen 15.04.2013. u 15:16 sati.