Trebala mi je pauza da se osjetim sposobnim pisati blog. Čini mi se kako svake godine u isto vrijeme nestanem na mjesec dana. Kao da vrijeme oko uskrsa čudno djeluje na mene. Ja sam onaj lik koji je odlučio da se za korizmu odrekne stresa. Neobično odricanje, zar ne. I nije tako neobično u mom slučaju. Ta je odluka bila samo isprobavanje vlastite volje, provjera samog sebe. Nije uopće bilo teško, zapravo mogu reći da sam počeo uživati.
No onda je sve pošlo po zlu.
Prošle su godine grupa muškaraca odlučili izravnati kosti na mom tijelu i srećom završio sam samo s modricama i porezotinama. Ove godine u gotovo isto vrijeme opet su neki likovi odlučili da učine isto. Ovaj put imao sam posljedice. Potres mozga i slomljena rebra. Da li je to postala tradicija? Kao, hej danas je godišnjica kako smo pretukli Myla, ajmo ga opet. Ne tražim neki veći smisao u svemu tome, niti poseban znak u tim događajima koji se ponavljaju iznova svake godine. Za mene to je život, ništa drugo.
Rane su zacijelile, nova je bitka na pomolu. Ovaj sam put odlučan da je dijelim udarce (figurativno rečeno). Jer kad sagledam iz nekog drugog kuta svoj život uviđam da sam dosad primao udarce i padao na pod, ali uvijek sam se dizao samo da bi primio nove. Više ne. Ovaj put sam ja taj koji uzvrača nazad.
I nisam bez izgleda, zapravo kotiram jako visoko na ljestvici. Ljudi vjeruju u mene, daju mi podršku, slijede me u smjeru koji sam odabrao, vole me. A ja volim život. Bez obzira na sve, volim ga.
Jer nije jednoličan, dosadan, isprazan. Jer je moj. Daje mi snagu - jača me, daje mi volju - izoštrava mi um, daje mi inspiraciju - da živim. Kad se maknu ovi ružni trenuci, što se kao olujni oblaci pojave iznad mene - moj je život uzbudljiva priča. Velika pustolovina koja čeka da bude ispričana. I ja imam to zadovoljstvo da sudjelujem u stvaranju te priče, da igram glavnu ulogu.
Jednom će biti napisana, stavljena na papir. I onda kad ju budem čitao smijat ću se naglas svim strahovima koje sam imao. Jer u biti vrlo je jednostavno. Prihvati sve što ti se događa u životu i kreni dalje. Jer nema toga što te može uništiti, nema toga što te može poraziti. Ljudski je duh nešto neprocijenjivo, nevjerojatno i snažno. Ne puca samo tako.
Bezbroj je primjera ljudi koji su se vratili iz mrtvih, s ruba egzistencije, sa samog dna, da bi postali bolji, sretniji, da bi postali pobjednici.Ti me ljudi inspiriraju, nadahnjuju, oni su moji uzori. I zato svaki put kad mi život opali šamar - nasmijem se i šutnem ga u jaja....
Post je objavljen 14.04.2013. u 08:50 sati.