Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/statimisliso

Marketing

Djete s posebnim potrebama

Kada je riječ o djeci i mladima s posebnim potrebama nailazimo na razne komentare,predrasude pa i osude raznih "dušebrižnika". To je nažalost uvijek tako bilo i bit će.
Moj sin je djete sa posebnim potrebama,i kada kažem "sa posebnim potrebama" mislim na to da je s njim sve uredu,znači nije bolestan ni retardiran po mišljenju mnogih meni znanih ljudi,on je samo drugačiji. On možda ne govori "našim" jezikom ali vrlo dobro nas razumije,možda se ponekad čini odsutnim i u nekom svom svijetu ali on je tu i upija sve što se oko njega događa. Nije baš društven i sa drugom djecom se baš nevoli družiti ali obožava bit u centru pažnje. On zna sve što i njegovi vršnjaci,ponekad nam dokaže da zna i više,ali nezna kako da nam to pokaže.
Mnoga djeca sa posebnim potrebama (govorim o pervezivnom poremečaju) su uvelike neshvačena od strane nas "normalnih" što odraslih što svojih vršnjaka. Mnogi ne mare za njihove potrebe i roditelji takve djece se moraju konstantno boriti za prava svoje djece,da budu prihvačena u društvo,da budu shvačena i da im se pruži koliko toliko normalna budučnost.
Mi se borimo sa time već 3,5 godine a opet,mislim da je naša borba tek počela,jer,jedni specijalisti nas šalju drugima i kod svih se moramo upisati i dosta dugo čekati,da bi bili opet na početku.
Žalosno je to što je kod nas u lijepoj našoj važnije kako će oni koji su "gore" prodrijeti na sam "vrh" ljestvice hranidbenog lanca,važnije je još više se zadužiti vani a da se pritom ni stari dugovi nisu vratili,jer je država u sve većem i većem dugu. Važnije je da jednu staricu koja je zbog gladi i neimaštine bila primorana da ukrade jednu mrkvu da ju kazne jer je ukrala. Sve to i još mnogo više je važnije od toga da se ljudima daje posao i sigurnost u bolje sutra,da se omogući edukacija naših doktora za neke specifične bolesti,poremečaje,da se ljudima sa posebnim potrebama omogući jedan bolji život,da se njima a i nama svima pruži neka prilika u životu,da možemo svi zajedno normalno funkcionirati. I na kraju krajeva da konačno dobijemo nadu u bolju budučnost i da taj život koji imamo da ga možemo živjeti sa voljom,ne da ga preživljavamo već da ga živimo.
Naša borba traje i dalje,neće tako skoro ni završiti,i nismo mi jedini,ima nas još,borit čemo se sve dok onima "gore" nebude bilo jasnije da bez nas "dolje" oni ni nebi bili tamo "gore",pa tko živ,tko mrtav.

Post je objavljen 13.04.2013. u 11:16 sati.