Marketing
Ožiljci
Napisao mi je jedan bloger-miljenik: „Dona; pa nije jednostavno tako zdušno i temeljito raditi na svom prvom, jedinom takvom, najvećem ožiljku.
Mislim da mi se i danas vidi :-))
Je li vrijedilo? Ne.
Nije.“
Odgovorila sam kod njega kratko… ali škaklja me ta tema već nekoliko dana.
Svaki naš dan je prepun izbora. Prvi je ranom zorom… kad biramo da li ćemo ustati na prvu zvonjavu sata ili ćemo spavati „još samo pet minuta“. Tada odlučujemo koliko ćemo se potruditi oko jutarnjeg timarenja… kakvu ćemo si kavu skuhati… sjedamo u auto i biramo da li ćemo voziti brzo ili polako…. i tako cijelog dana. Kao što je šipak pun koštica, tako je naš život pun naših biranja. Ponekad nam ti naši izbori iznjedre rezultate koji ostavljaju ožiljke za cijeli život. Kad bi svi naši ožiljci bili vidljivi… izgledali bi poput onih istetoviranih manijaka, koji na sebi imaju više boje no svoje kože.
Često čujem ljude kako neke svoje životne izbore nazivaju životnim greškama. Teško to mogu razumijeti…. jer za mene je greška samo ono što se učini nesvjesno…. zbog nedovoljno posvećenosti, slabe koncentracije, brzopletosti… to je naprosto omaška…. ali kad svjesno biramo i jedan životni period smo jedan od glavnih likova neke priče, eeee tada to nije greška… nego je izbor sa rezultatom koji je ostavio ožiljke.
Ožiljci su strašno važni…. jer su oni životne pouke. Nema čovjeka kojega netko nije prevario, izdao, uvrijedio, povrijedio, pravio budalom.
U razgovorima s ljudima često čujem žalopojke, osjećaju se žrtvama drugih ljudi, partnera, kolega na poslu, šefova, roditelja, prijatelja…. neki idu još šire pa se cijela njihova životna sredina urotila protiv njih i svi sustavno rade na uništavanju njihovih života. Za njih bi Cesarić rekao: „Netko sa svojim bolom ide ko s otkritom ranom…. svi neka vide!“ Rijetki su ljudi koji preuzimaju odgovornost za svoje izbore i ne pokušavaju za svoje ožiljke okriviti druge.
Ožiljci su naše veliko bogatstvo. Uzalud sva lova i sve materijalno što možemo steći, ako ne slušamo pouke koje nam šapuću naši ožiljci.
Da nema njih mi danas ne bi bili ovo što jesmo. Ako smo zadovoljni u svojoj koži… to znači da smo pažljivo slušali pouke naših ožiljaka, a ako smo čangrizala i žrtve… to znači da smo ih ignorirali.
I ja imam puno ožiljaka… kao i svi drugi ljudi. Svaki od njih je itekako vrijedio. Svaki od njih je rezultat mog izbora… a iza svih svojih izbora stojim… bez obzira na rezultat. Ovaj blog ima svoje stihove: „Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela. Ima jedan svijet gdje riječi su djela.“
Radi li se o utopiji i snatrenju ili doista postoji taj svijet? To ovisi samo o nama. Svijet ne čine samo oni koji ne drže do svoje riječi… u tom svijetu smo i mi…. i ako se odlučimo da je naša riječ svetinja i ne mlataramo jezikom ko lopatom… ne izgovaramo ono što ne mislimo i nije u skladu s našim djelima… tada taj svijet postoji, jer smo ga mi osobno obogatili jednim novim čovjekom koji drži do svoje riječi.
Kad se naučimo ne suditi druge zbog njihovih izbora, a koji su nama ostavili ožiljke… i kada naučimo prihvatiti ono što ne možemo promijeniti…. tada naši ožiljci postaju naša ljepota, naša sigurnost, naša čvrstina i naš svijet u koji uvijek možemo BIRATI koga ćemo pustiti, a koga ne.
Da se ožiljci mogu prodati i zauvijek zaboraviti sve ono što ih je stvorilo ja bih to odlučno odbila…. jer što će mi lova, ako bi bez svih tih pouka morala tumarati svijetom. A taj svijet je čarobno i predivno mjesto… bez obzira na sve oblake koji se povremeno nadviju nad nama.
Nikada nisam voljela naivnu umjetnost. Zašto? Zato što sam Podravka i strašno me ljuti način na koji se moji podravski umjetnici „rugaju“ s nama takvima kakvi jesmo. Nismo lijepi, visoki i kršni kao ljudi s kamena…. nismo ni snalažljivi i prepredeni poput njih…. svi smo mi Regice, Dudeki i Cinoberi… ali imamo puno nekih osobina koje nam je uvjetovao prostor na kojemu smo ukorijenjeni i one nisu za ruganje. Naivna umjetnost je vrisak sa socijalnim motivima. I da…. bilo je i tamo siromaštva…. ali siromaštvo u tom kraju je za mnoge druge krajeve izgledalo kao blagostanje… u isto to vrijeme, a to je opet uvjetovano zemljicom i radnim navikama. Kad su mamu Martina Sagnera (Dudeka) pitali kako se nosi sa slavom svog sina i kako joj se sviđa njegova uloga, odgovorila je: „Sve je to lijepo, ali zašto baš uvijek on iz sebe mora bedaka delat?!“ I zato meni nikada naivna umjetnost nije sjela…. nego me ljuti….. imam potrebu prigovoriti slikaru na toliko negativnog pristupa, tuge i jada…. jer ja tako svoju Podravinu ne vidim…. ona je čarobna ljepota, u kojoj živi narod koji je slušao svoje ožiljke.
I da me se pogrešno ne shvati. Ovo je tek moj osobni doživljaj naivne umjetnosti… i ni u primisli mi nije umanjiti njenu vrijednost i sve ono što ona znači i što ona jest.
U komentarima prošle teme spomenula sam Krležin predgovor „Podravskim motivima“ Krste Hegedušića…. I sada ću vam citirati dio tog teksta kako bi mi Krleža svojim majstorstvom pomogao dočarati kako ožiljci zvuče kad ih se gleda samo s negativne strane i kad zanemarimo njihovu vrijednost (sada zanemarujem snagu Hegedušićevog velikog i vrijednog motiva za slanje takvih poruka).
„Hegedušićevo slikarsko poricanje nedostojnog, negativnog, zaostalog, zakržljalog, nezgrapnog, njegova glasna mržnja ružnog, zgaženog, odbačenog, bijednog i popljuvanog, njegova neprekidna i tvrdoglava sklonost za iskorijenjeno, gnjilo, degenerirano, uvehlo, po čemu gazi gruba, surova, krvava, mračna, tužna, beznadna stvarnost, upravo to pustolovno titranje i ispreplitavanje odvratnog i ljudožderskog s bolećivim i umirućim, taj prezir naše nesavremene, glupe, predrasudama zamračene, sredovječne zaostalosti, ta smiona težnja za izlazom, - za iliječenjem i za likvidacijom tih motiva, to je subjektivna građa Hegedušićeve slikarske pobune, uvjetovane njegovim osobnim darom.“
ili
„Žalosti podravskih daljina, gdje na drugoj obali blatne vode stoje „mađarski čempresi“ – jablanovi, tuga razlivenih voda po kojima plivaju strvine, zelena štacunska vrata s reklamama za Albus sapun, cimeri, ptice, smrdljive krčme i krvavi mesarski fertuni, to srdito i tvrdoglavo isticanje nakaznih detalja, ta Hegedušićeva grafička dijagnoza naše stvarnosti nije samo ekonomski i kulturni dokument vremena nego istodobno i dobar crtež, umjetnički značajan po svojoj slikarskoj vrijednosti isto toliko kao po temi koja je tu pretvorena u niz intenzivnih umjetničkih doživljaja.“ (M.K.)
Naravno da je Hegedušić veliki slikar…. i drsko je uopće komentirati njegov doživljaj.... ali iskoristila sam ovaj Krležin opis da bih pokazala kako izgleda doživljaj čovjeka koji je odlučio slati vrlo glasnu poruku tako da ističe samo ono negativno….. on i najradosnije doživljaje svog naroda prikazuje na s nekim mračnim, žalosnim i turobnim pečatom.
Mnogi su slikari naslikali Podravinu onako kako je ja vidim i doživljavam… mnogi su je pjesnici opjevali u svoj njenoj ljepoti. Oni su očito ljudi koji su zaneseni ljepotom, vječiti sanjari u potrazi za onom drugom i boljom stranom….
Kad gledamo neku sliku svatko od nas je vidi i doživljava drugačije… na neki svoj način…. ovisno o tome koliko nas svrbe ožiljci.
Blogeri….. volite li svoje ožiljke ili bi ih rado zaboravili i dali nekako odstraniti… da je to moguće?
Post je objavljen 13.04.2013. u 00:21 sati.