I kada nisam naučila treptati predivno, kao što mnoge znaju, tamo negdje ispod trepavica, inat je počeo vrištati.
Iako sam , srameći se sebe, crveneći se u ogledalu svoje iskrenosti, koja me toliko puta već koštala, a ja kao da učim ponovo matematiku, pa ponovo, ne naučeći ama baš ništa, idem ispočetka.
I znaš, ono mjesto ispod trepavica je reklo da ću iskrenija biti još više. U inat crvenom ogledalu, pred kojim me sram svoje slabosti. Jer se bojim rezova
Jer..ne znam stati,
Jer..ne znam odgristi
Kada treba
Dok mi svaka moja stanica vrišti...
Bježi. Bježi i ne osvrći se.
Nikada. I još dalje.
I znam da mi nećeš vratiti moje leptire, koje si ukrao
Pa ću ih tražiti danima i noćima, pitati svakoga stranca, podizati svaki kamen
I znam da svojom iskrenošću tonem sve dublje u sve svoje tunele krhkosti
Pa se skupljam po hladnim pločicama i zbrajam tvoje nježne riječi...na prste
Jedne ruke
Kao što znam da ću još nebrojeno puta staviti na sebe onaj svoj pojas nevinosti
I obući bijelu čipku naivnosti
I zapetljati nečije..tvoje..njegove...prste u kosu
I razboljeti se od njih..
Bez nade u ozdravljenje
I sigurno ću onako bezbrižno odmahnuti rukom na sve svoje razumne odluke
Pa se sjetiti te ruke kada mi popucaju žile od grča nedostajanja
I žaliti ću za svakim svojim neodržanim obećanjem..sebi..
I pobjeći ću petstotrideset puta od tebe
Možda dati ruku i pobjeći s nekim neznancem
Bez puno riječi, bez povijesti svog života, bez ijedne brojke i slova
Tek toliko..bijega radi
Jer on ne zna ništa, niti ću mu reći
I tada ću se samo smiješiti usnicama u nekoj pink boji
A trepavice će biti najduže na svijetu
I nadati ću se da me neće pitati ništa o onoj ponekoj mojoj bijeloj vlasi i bori na licu
I o svim žudnjama, izrečenim i napisanim riječima i njihovoj cijeni
I mjesečevoj haljini koju još nisam kupila, kao i o tome koliko sam pijana od mnogih noći bez sna
Ako i pita..šutjeti ću cijelim tijelom
I neće pročitati baš ništa
Možda će primijetiti moju točku na ramenu
Onu gdje su sakriveni stihovi i bore se da se ispišu
I pitat će o njoj, možda će poželjeti koji
A ja ću se samo smiješiti i treptati do iznemoglosti
I neću mu pokloniti niti riječ..koliko god me molio
Ostavit ću mu samo potpis svog daha
Poneki stih o liniji između sunca i mjeseca koju već dugo tražim
Možda mu poklonim i mnoge laži
Možda se i zaljubi u njih...
Pa ću se opet zacrvenjeti pred ogledalom srama, skupiti još koji komadić svoje iskrenosti koji je pao u nekoj pink noći, sa svakom prodanom laži, sa svakim treptajem ispod trepavica..
Post je objavljen 13.04.2013. u 00:00 sati.