Marketing
Kakve žene vole žene?
Ovo nije post o lezbijkama. Sorry.
Sa stajališta seksualnog tržišta (i, posljedično, poštovanja), žene najčešće promatraju svijet na ovaj način:
A) dobre djevojke
i
B) one tamo drolje / fufice / lake
Dokle god se može uvjeriti da je ona žena klase A, sve je u redu. Dokle god može drugima reći "da, ja sam dobra cura", njena duša je mirna i ne brine se oko svoje reputacije. Ali to nije sve: kako bi taj uvjet mogao biti ostvaren i kako bi navedena izjava imala zasluženi gravitas, također mora znati i gdje je točno granica između klase A i klase B. Ako nije poznata granica, onda neće moći reći drugu rečenicu koja za nju ima životnu važnost:
"Ja sam dobra djevojka, za razliku od onih drolja / fufica / lakih."
aka
"Nisam kao sve druge."
Možda vam ovo zvuči kao ruganje, ali ne mislim ništa loše ovom usporedbom. Iako je navedena rečenica često izvor epskih ispada racionalizacijskog hrčka, ona je istodobno i temelj civilizacije. Kako sad to? Pa vrlo jednostavno - žene se na seksualnom tržištu natječu mnogim obilježjima osim ljepote, a jedno od tih obilježja je i broj seksualnih partnera, odnosno potencijal njene vjernosti.
Usmjereno na pravilan način, to natjecanje rezultira ženama koje su svjesne iznimne važnosti (i prestiža) svog broja, te se trude da on bude što manji, a najbolji način da on bude što manji je čuvati se za samo jednog muškarca s kojim će biti cijeli život (bilo u braku, bilo u de-facto bračnoj zajednici). Kako je istodobno bivanje sa samo jednim muškarcem ovisno o tome da to bude dobar muškarac koji je neće ostaviti zbog mlađe / ljepše koja mu se ponudila par godina poslije, to samo po sebi popravlja i njene kriterije odabira.
Drugim riječima, taj urođeni način ("ja sam dobra djevojka / ne kao one tamo drolje") na koji žene najčešće poimaju svijet je automatski stabilizator seksualnog tržišta. To je vrlo pozitivna stvar. Možda će jednom zbog feminizma svim muškarcima biti ispran mozak o važnosti broja partnera kod žene, no kod žena se to nikada neće dogoditi.
"Morate se prestati nazivati droljama i kurvama. To samo čini ok za muške da vas zovu isto tako." - ideja osuđena na propast
Zbog tog nagona, odsutnost posramljivanja promiskuiteta kod žena ne znači da je neće biti sram ako je promiskuitetna. Najbolji primjer možemo vidjeti u slučaju ove "ponosne i seksualno emancipirane" kolumnistice koja je svom ginekologu lagala o svom broju seksualnih partnera. Htjela je s ponosom izgovoriti svoj broj, uistinu, kao za što se cijeli život zalagala, no kada je došao trenutak istine, njen vlastiti jezik ju je zanijekao kao apostol Petar Isusa. U očaju da popravi stvar i dokaže kako broj seksualnih partnera* ipak nije bitan podatak o bilo kojoj ženi, napisala je opsežan članak na internetu o tome kako je ponosna na svoj broj i kako se nema čega sramiti, ali kako ga svejedno ne želi reći jer bi "to poslalo pogrešnu poruku".
* = (ne zaboravite, broj je samo jaki indikator, ali nije nužno sam po sebi problem. Žena s 0 partnera može imati još gore. opasnije i hrčkolikije stavove od neke s 4000, kako sam nedavno ilustrirao)
Žene će uvijek željeti znati što spada u koju kategoriju kako bi mogle znati (ili racionalizirati) da spadaju u prvu grupu. To je razlog zašto su mizoginističke riječi mnogo češće među ženama nego među muškarcima, a pogotovo među najmlađim, najplodnijim i najpoželjnijim ženama, gdje vlada najoštrija konkurencija. Isto tako je to razlog zašto je danas među muškarcima veći tabu nazvati ženu droljom (tj. "nepoželjnom za išta osim neobaveznog seksa") nego među ženama. Muškarci odricanje od tog pojma doživljavaju kao stvar prestiža, civilizacije i ponekad, u svojoj Beta zaluđenosti, pozitivnu seksualnu karakteristiku; žene, s druge strane, doživljavaju to kao nešto civilizirano, ali u konfliktu s njihovim biološkim ciljevima. Kvragu sve, stvarno bi htjela ne osuđivati, ali kako onda istaknuti da je ona drukčija, da ona sve što radi radi iz ljubavi, s nekim ciljem, kao znak oslobođenosti, a ne iz hira kao neke druge? I tako se ciklus nastavlja.
No, spomenuo sam racionalizaciju. Iako je spomenuti svjetonazor u osnovi pozitivan, lako može biti i zloupotrijebljen za stvaranje dimne zavjese. Recimo, razmotrimo ženu koja je imala 6 seksualnih partnera. Je li to previše? Ne zna. Sumnja. Spominju se dvostruki standardi, a možda se samo izmišlja. Možda je, a možda i nije. Je li limit 50, 30, 20, 10, 5, 1 ili *ouch* 0 partnera? Ne bi htjela zabrazditi preko ograde, u teren koji bi se mogao okarakterizirati kao "laka cura". Kako iskoristiti slobodu, a ipak se držati podalje od minskog polja? Kako će znati gdje je granica? Na svu sreću, postoji nekoliko rješenja:
- Izgubila sam nevinost tek na faksu (naspram onih drolja koje su to napravile već u srednjoj)
- Nikada nisam ostavila muškarca (za razliku od onih štraca koje su sa svojim kretenima odmah prekinule)
- Uvijek sam se seksala samo s dečkima s kojima sam bila u vezi (za razliku od one fufice koja se upustila u seks za jednu noć)
- Sama podižem dijete jer sam bila zarobljena u nesretnom braku (u suprotnosti s onim neodgovornim teen mamicama)
- Nisam nikada tražila dečka (za razliku od onih jadnih koje trče za svakim)
- Uvijek sam uživala u seksu (za razliku od onih koje daju muškarcima samo zbog pritiska društva)
Dokle god žena može reći za sebe da je ostvarila iti jedan od ovih uvjeta, može se bez problema uvjeriti da je ona baš ta - žena klase A, dobra cura koja nije kao "one tamo".
Ironija svih ovih mogućnosti je da su sada žene ostavljene da same sebi postavljaju granice prihvatljivog seksualnog ponašanja, čime neminovno dolazi do opasnih pogrešaka. Naime, muškarci s opcijama rijetko bivaju zavarani dimnim zavjesama, a kako se budu širile neke neugodne spoznaje o seksualnom tržištu, sve će manje biti zavarani i pouzdani Beta tipovi na koje su mnoge žene računale da jednoga dana "budu muški" i ožene ih kada siđu s Alfa vrtuljka. No čak i kada se to ne bi dogodilo, ovo pitanje je prvenstveno građanski rat među ženama, što garantira da će uvijek ostati aktualno.
Post je objavljen 12.04.2013. u 20:54 sati.