Čemer, depresija, beznađe, očaj….pištolj u ruci…. cijedi se znoj….vršak tople cijevi utisnut na sljepoočnicu…palac zlokobno nateže oroz….škljocanje….par sekundi tišine….dahtanje…kažiprst se grči na obaraču….polako….polaaaaakoooooooo….i onda u daljini….. palme.
Palme?
Jedna palma…dvije palme….šuma palmi.
Među palmama žubori potočić.
Između dvije palme na samom ulazu u oazu rastegnut veliki transparent s nekim natpisom.
Spuštate revolver i škiljite.
Škiljite zbog jakog sunca i znoja na kapcima.
Pokušavate pročitati što piše.
S…..šta je ono? EEEEEEE…..K……..5…nije pet nego es….POOOOOO….L….I…….
Ahaaaaaaa…Seks, politika i gospodarstvo!
Spašen sam!
Šteta si je oduzeti život dok u jednoj od rijetkih oaza zdravog razuma upravo kreće nova epizoda.
Ubijte se kasnije!
Kakav je ovo bio ulet, dragi čitatelji!
Kakav je ovo samo bio ulet!
Prava literarna ekstravagancija!
Ovo nije blog…ovo se pretvara u pulsirajući živi organizam.
Krećemo……
Pozdrav!
Dobrodošli u jedno skroz netipično izdanje 'SPIG'-ova Soundtracka.
Toliko netipično da ne znam da li će bilo kome od Vas u ovoj epizodi biti bar nešto zanimljivo.
Nema veze, jer ionako sam ionako navikao da cca 90% populacije misli da nisam normalan pa mi to i neće bogznašta teško pasti.
Onako usput, ovih preostalih 10%-ak posto mi je sasvim dovoljno.
Jeba te, al' će ovo biti netipična epizoda…
Posvetio bih je......nježnijem spolu.
Ljubav je, kao što je poznato, najčešća tema većine ikad napisanih pjesama.
Jedina i konstantna neprolazna vrijednost.
Onako usput znate li da se pjesma Jure Stublića 'Rob ljubavi' odnosi na djevojku s otoka Murtera točnije iz Betine?
A pjesmu 'Ima jedan vlak koji vozi do zemlje sreće' voli demon koji Klausu veže deke i plahte oko lustera.
Ljubavna pjesma?
To može biti npr. bećarska ljubav nekog jedrog i priglupog tamburaša prema voljenoj djevojci.(''…legla Bara kraj mene na travu,vadim malog, jebem je ko kravu…'')
Kako je za glazbu koju preferiram potrebno imati barem prosječan kvocijent inteligencije ovaj put bih glupe tamburaše ostavio po strani.
A jde dobro, nisu glupi, ali malo priglupi jesu, zar ne?
Onako usput, ubogi Zagorci i Slavonci već godinama dolaze kod nas u Dalmaciju na bauštelu za smiješnu dnevnicu od 180 kuna.
Od jutra do mraka crnče kao stoka za 180 kuna.
Razdvojeni od obitelji,uzgajaju hemeroide hraneći se paštetama, mesnim doručcima i višenjem po kladionicama?
(HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA…AJMO MI U IME SVIH IZGLADNJELIH ZAGORSKIH I SLAVONSKIH NADNIČARA JEDNU ZAPJEVAT, A?)
Nemam jaje za speć' ga u tavi, al ja ljubim crven-bijeli-plavi!!!
(ISKRENO SE ISPRIČAVAM AKO SE KOJI PISMENI I NORMALNI ZAGORAC ILI SLAVONAC NAŠAO UVRIJEĐEN.POTPISNIK OVIH REDOVA JE ROĐEN U RIJECI I DALJE MISLI DA JE PATRIOTIZAM ZADNJE UTOČIŠTE ŠLJAMA I KAD MALO BOLJE RAZMISLIM RIJEČ JE O NAJOBIČNIJEM GOVNARU, KAO ŠTO STE I PRETPOSTAVILI…HAHAHAHA…GLA-DNI SLA-VON-CI…..GLA-DNI SLA-VON-CI…..)
Ajmo je ponovit još jednom, može?
Nemam jaje za speć' ga u tavi, al' ja ljubim crven-bijeli-plavi!!!
'Dobro si li ga se uzasrao!“, primijećuje netko.
Jesam, ispričavam se, prilično duhovito pišem pa ponekad zaboravim da ovo netko i čita.
Dakle, prilikom pisanja pjesama ljubavne tematike puno je lakše složiti nešto tužno, patetično i srceparajuće od veselog i optimističnog.
Ljudi su obična đubrad i puno im je milije uživati u ljudskoj patnji nego pljeskati ručicama jer Vam se on ipak vratio, jer ste ga poljubili, jer ste ga nakon beskrajnih šaputanja napokon nježno ulovili za gole testise, jer ste mu zabili prst u nešto.... i slično.
Vesele ljubavne pjesme ne voli nitko (osim mene pa bih ponovio onaj ljubavni evergreen koji kaže '…da sam znala da je tako lipo, dala bi mu sa četrnaest i po…')
S druge strane, pjesmama o bolnim rastancima ne nazire se kraja.
Ona je otišla, umrla, pobjegla s drugim, listovi i stopala koja ste do jučer nježno masirali sad skakuću na nečijim tuđim ramenima…''
Bol.
Tuga.
I pisanje pjesama.
Tužnih.
Najtužnijih.
U A-molu.
U svakoj netko nešto izvija, jadikuje, mijauče, krevelji se, pije, razbija, plače…
Najbolja pjesma o bolnom rastanku po mišljenju moje malenkosti bila je i ostala 'I will survive' Glorie Gaynor. Za one koji žele znati više spomenuo bih da je riječ o B strani singla čiju A stranu vjerujem ne pamti više ni sam gđa Gaynor.
Kakvo plakanje, jaukanje, mijaukanje….i jecaji u stilu: vrati mi se, jadna li sam ti ga, zbogom živote….
Gloria mu poručuje:
''Idi, zalupi vratima, više nisi dobrodošao''….ili skraćeno…
Jebi si mater, jadniče!
Nebitan si, gnjido.
Mislim da u cjelokupnoj povijesti glazbe nikad nitko više neće napisati takav stopostotni dragulj za vraćanje samopouzdanja i serotonina. Dobro ajde, sličan efekt, bar kod mene, izaziva većina opusa tamo nekih čupavih Australaca, ali to nema veze sa ovom pričom.
A DA PUSTIŠ VIŠE TU PJESMU?
Hoću, hoću, gdje Vam se žuri kad svejedno niste ni mislili ostavljat komentare.
Ajooooooooooooooj, što to mora da je depresivno kad si primoran lagati nekom da ti je baš super, a pismen je kao Klaus i zanimljiv kao božićni dvobroj 'Vjesnika'.
Divno li je cijeloga života stršati kao kriv kurac!
AJEM FRIIIIIIIIIIIII, FRIIIIIIIIIIIII FOOOOOOOLIN…..
OPISMENIT' NAROD
DUŽNOST SVOJU VRŠIM
IAKO KO KURAC
KRIVI STALNO STRŠIM.
Kako sam Vam u dosadašnjim Soundtrackovima predstavio pjesme koje vjerojatno niste čuli i ovaj današnji biser neće biti iznimka.
Muški dio populacije će vjerojatno prdnuti u mom smjeru, ali neka prde ko ih jebe, njima ovaj tekst ionako nije namijenjen.
Ženski dio populacije ovu pjevačicu ili ne može smisliti ili im je, ono, odlična.
Kad bih radio popis deset najdražih hrvatskih pjesama svih vremena njene bi bile bar dvije.
U mojoj kući, otkad znam za sebe, slušala se isključivo ona, Oliver i Mišo….i autobus broj 17 koji je običavao kočiti parsto metara prije crvenog na semaforu praveći vrlo neugodan zvuk.
Koketiranje sa HDZ-om joj nije trebalo, ali iako se kao i sve njene estradne kolege koji su ljubovali s politikom-posrala, to nimalo ne umanjuje vrijednost jednog od najveličanstvenijih opusa u povijesti cjelokupne dalmatinske pjesmarice.
Zamislite npr. nekog našeg čovjeka u dijaspori koji cijeloga života živi na razmeđi između 'vratiti se tamo gdje pripadam iako znam da sam za njih stranac' i 'ostati ovdje gdje ne pripadam jer su mi tu moji…koji za me i moju staru enmaju vremena'
E sad, ja bih volio bar jednu večer biti na mjestu takvog čovjeka i to u trenutku kad mu popusti kočnica i kad si priušti par boca nekog vrhunskog crnog vina, a sa zvučnika krene:''…moja je ostala mladost na tvojoj rivi…kad su me odnijele lađe u svijet bez nade…sjećanje na sretna ljeta u meni živi…tebi sad ono me vraća najdraži grade…''(Sunčane fontane).
(Onako usput…ja bih je na njegovom mjestu vjerojatno poslušao pet puta zaredom, možda strusio još koju bocu vina, ali vratio bih se u Domovinu kao i svaki pošten,normalan i čestit čovjek….NIKAD!!!)
I evo nas, drage moje čitateljice, na samom kraju!
Pjesma je to sa samog početka Terezine karijere i nemam pojma kako me je sve te silne godine uspijevala mimoići.
Orkestar i aranžmani se zavlače pod kožu, tekst je toliko jak da ne vjerujem da ćete ostati ravnodušne, a refren je čista antologija.
A ako se neka još i prepozna to će biti stvarno dragocjeno iskustvo.
Ne znam za Vas, ali ovo me puca više od bilo koje droge.
Eto toliko!
Drage čitateljice, ako sam s ovom epizodom i falio nema veze….
Kad si uvjeren da si dobar možeš si ponekad priuštiti i pokoje loše izdanje….
Post je objavljen 12.04.2013. u 19:46 sati.