."Samo pazi što pričaš. Ustvari, ne pričaj previše. Smješkaj se i trepći..."...uz smijeh mi je govorila moja draga K.
A smijale smo se obje, niti jedna ne vjerujući u izrečeno i ispričano. Kao i u to da će se ostvariti
Ikada.
Ja ne znam paziti što pričam. Nikada nisam naučila tu vještinu. Nikada nisam naučila niti treptati do iznemoglosti, kao što mnoge trepću dok se ne umore. Niti se smješkati, dok zaista nije smiješno.
Nije da nisam pokušavala. Nije da nisam poželjela. Vjerojatno je lako naučiti..nekome.
Ne meni. Nikako meni.
A možda i naučim..nekada
I biti će lakše. Tada.
......
Bolje da ti nikada nisam prodala niti jednu svoju riječ.
Tada se ne bi prodala tako jeftino, plateći skupu cijenu.
Vjerojatno bolje da ti nikada nisam povjerovala ni riječ.
Ni slovo. Niti pogled.
A povjerovala sam čak i svaki pokret, osmijeh
I vjerovala u uravnoteženu dualnost duše
Bolje da sam se napila zvijezda i mjeseca, nego nekih nježnih dodira
Imala bih sada onaj stari sjaj, umjesto tetoviranih uspomena na svom tijelu
Bolje da nisam govorila, da sam samo slušala, ne slušajući išta.
Imala bih sada svoje stihove i onaj meni svojstveni proljetni zanos u kosi,
Ovako imam tvoje ruke koje ne mogu otpetljati koliko god provlačila češalj kroz svaku svoju vlas
Bolje da sam treptala, umjesto što sam gledala..i vidjela
Bolje da sam pazila, nego što sam nepažljivo dječje dala sebe cijelu
Bolje da sam se smješkala na sve tvoje izrečene i neizrečene riječi
Možda bolje da sam se presvlačila često i u bojama, umjesto što sam se usudila ogoljena stati pred tebe
I prehodati gola, unatoč ledu i hladnoći, cijelu prokletu zimu
Kotrljati se bosa, crvenih stopala i kose pocrvenjele od srama..pred sobom
I pitam se, kada sam, i jesam li zaista, izgubila svoju nevinost?
Da li ju izgubimo onoga dana, kada prodamo komadić sebe, za nešto što trebamo?
Ili onda kada izgubimo životni sjaj u nekom mračnom podrumu svoje duše
Da li je to onaj slijepi trenutak kada se izdamo za mrvu nježnosti, za komadić blještavog trenutka
Ili onaj nikada zapamćeni dan kada zauvijek izgubimo dječju razigranost?
Možda..kada zastanemo pred ogledalom i crvenimo se od srama..pred sobom..
Od sebe..
I možemo treptati i smiješiti se, pokušavati skinuti to crvenilo kupujući natrag nikada prežaljeni komadić sebe
Uzalud je bila skupa cijena u vremenu moje nikada skinute nevinosti
Možda..
Možda sam trebala znati šutjeti
I predivno treptati...
Post je objavljen 11.04.2013. u 22:43 sati.