Iz noći i kiše zalutala sam u taj zenit ljeta, došetala do pitomih obrisa ulične svjetijke koja mi je krala osmijeh sa usana čim sam se sjetila tebe.
I tako, šetajući tim plavim zenitom ljeta, kroz tu kišu i noć što volim u svakom godišnjem dobu, pamtim sebe od prije i vidim se sada.
Razvezala sam kosu, pustila je neka pada po ramenima i usmjeri onaj svakodnevni titraj srca prema dnu, da i svijet sliči na opis, kojeg mi prikazuješ.
Otkrit ću bijele bokove i priljubiti se uz tebe kao slijepa zmija što je spoznala, da kamen ispod kojeg je spavala, nije njen dom.
Sve su to bile samo bijele noći.