Nastanjuješ me krišom
u noći bez mjeseca
bez svjedoka,
poput lopova.
Prišuljaš se tiho
nečujno
zavlačeći se u svaku stanicu
koja udiše život.
Ispuniš pore uzdasima,
kidaš meso očnjacima,
ogoliš me do bjeline kosti.
Idi do kraja...bez površnosti...duboko
Poharaj me iznutra poput uragana i
posjeduj, nezaštićenu ljušturama,
razmotaj me iz klupka ,rasprostri.
Težinom svojom utisni tragove na moju kožu,
cjelovom ukradi dušu i rukama mi isčupaj varljivo srce...
Neka pulsira, predano, među vršcima tvojih prstiju.
Post je objavljen 05.01.2014. u 22:22 sati.