Izmjenjivali su se „vetar-kiša“, kiša-vjetar, a ja sam tražila april, topliji od onog koji me ispratio na put. Nakon par hladnih dana rekoh si:
Ni Čolić nije pronašao onomad, onaj, samo svoj „april u Beogradu“; ako i ti tražiš nešto slično, mani se ćorava posla. Nisi valjda zato došla. Ostavi taj svoj stari april da spava u toplom kutu prošlog vijeka. I ne budi kukavica...Kreni.
I razapnem kišobran.
Nećete mi vjerovati, saznala sam u kog je naša pjesnikinja s imenom proljeća bila zaljubljena. (Uz jednu od njenih najljepših slika iz mladosti, složim onu pjesnikovu najpoznatiju, i dobijem vrlo zgodan par.)
Onda izdvojim neke brojeve telefona, i dok se kiša slijeva niz okna kafića, meni sunčano. Zatim obje ruke opteretim novim naslovima knjiga, i onim starim koji su me mimoišli, jedva smjestivši u međuprostor kišobran. I noge i ruke traumatiziram, ali s bistrim pogledom i jasnim putem idem dalje.
U koncertnoj dvorani, koja kao da me čekala četvrt stoljeća, uz Zapadni kolodvor, sretoh mnoštvo mojih živih i mrtvih pjesnika.
(Published on Apr 6, 2013ENGEL77)
A u restoranu, i ponedjeljkom prepunom, počastih i dušu i nepce.
No, da ne duljim...
Čitam u busu dnevne novine. Aprilsko sunce me prati. I nije ga briga što jedne novine koštaju 35din. (2,5kn), a druge 7kn; niti, kako zvuči ista vijest s naslovnica:
„Odlazak 'briljantnog tiranina'...“ ili „Čelična lady koja je promijenila Europu“...
Previše umorna za još...evo, još samo ovo:
- Ošišaj se, bre, na nulu, pa te neće svrbiti! Vaške ne idu na ćelavo – rekla mu je. Kad god je bila jako ljuta ili jako vesela, ili kada bi se s nekim željela zbližiti, Senka je govorila po beogradski. Inače je, kao i Dimitrije, govorila onim blijedim jezikom iz čitanki, kojim ne govori nitko, osim onih koji ne žive tamo odakle su potekli, a još se trude i sakriti odakle su to potekli.
Miljenko Jergović, Srda pjeva, u sumrak, na duhove, Beograd, Rende, 2011.
P.S.
Sve današnje poruke započela sam i završila istim riječima:
Uz kavicu na Cvjetnom radujem se travanjskom suncu...