Pregled posta

Internet kao Aleksandrijska biblioteka

Alexandrija je danas grad u Egiptu koji ima nešto manje stanovnika nego cijela Hrvatska – oko 4.1 milijuna, i uz sve njih je tek drugi Egipatski grad po veličini (prvi je Kairo s duplo više stanovnika nego Hrvatska). Zbog svog dobrog položaja na obali Sredozemnog mora, na sjeveru Egipta i “prekoputa” Turske, Cipra, Krete i Grčke, Alexandrija je bila “dragulj Sredozemlja” i glavni grad Egipta gotovo 1000 godina. Grad je tijekom većine ovog dugog vremenskog razdoblja bio vrlo prosperitetan, te je na relativnom malom prostoru razvijena velika količina kulture. Dvije ljudske tvorevine su danas prešle gotovo u mit – Svjetionik na Rodosu (na ulazu u gradsku luku) i Aleksandrijska biblioteka.

Teško je točno reći koliko je ova biblioteka bila značajna za antički svijet, no činjenica da ju spominjemo danas, oko 2300 godina nakon njenog osnutka, govori koliko je njezino postojanje važno za našu globalnu kulturu. Danas je Aleksandrijska biblioteka simbol slobodnog širenja znanja jer je bila prva biblioteka ikada koja je skupljala znanje bez obzira odakle je došlo – prva ikada sa eksplicitnom misijom sakupljanja “znanja cijelog svijeta,” ali i simbol upozorenja što se događa kada znanje prestane biti cijenjeno.

Kako skupiti “znanje cijelog svijeta” u godini 300 p.n.e.?

Zamislite godinu 300 p.n.e. Vjerojatno ne možete. U najboljem slučaju možda imate ovako nešto na umu:

…no ova umjetnička slika je idealizirana, a čak i ako je približno točna, predstavlja živote tek vrlo malog dijela populacije. Likovi na slici su tadašnje verzije današnjih megabogataša, glumaca, pjevača ili čak nogometaša. Čak niti slijedeća slika ne predstavlja dovoljno dobro kako je većina ljudi tada živjela:

Ono što slike ne prikazuju su detalji svakodnevnog života, koji se izuzev u malobrojnim mjestima u svijetu odvijao u okruženjima koja su sličnija ovoj slici:

Možete li zamisliti kako je to kada, ako ste žedni, morate otići na rub sela (ili često puno dalje) do najbližeg bunara? Kada nuždu vršite također na kraju sela i, ako imate sreće, negdje daleko od onog bunara? Kada ste gladni, morate sami zamijesiti kruh, upaliti vatru kako znate i umijete, ispeći ga i tek onda pojesti? Kada morate raditi za sol (odatle dolazi riječ salary) i drugih “začina” nemate? Kada ste sretni ako doživite 25.-tu godinu života, a ako doživite 40.-tu automatski postajete seoski mudrac jer jednostavno nema nikog starijeg sve do drugog sela, udaljenog 100 km? Kada nitko koga znate i za koga znate ne zna čitati?

U takvim uvjetima, Aleksandrijska biblioteka je doslovno čudo svog vremena.

U okolnostima kada su knjige bile rijetke i većini ljudi beskorisne, ova biblioteka je uspjela iz dva razloga: prvi je bio dobro definiran i financiran mandat – danas bi rekli da su imali misiju i sredstva kojima da ju ostvare – a drugi je bio omogućen ovim prvim: imali su agresivan pristup ispunjavanju svojeg zadatka. Biblioteka u Aleksandriji je osnovana, financirana i podupirana od ondašnjih kraljeva Egipta, dinastije Ptolomejevića, koji su njenim službenicima dodijelili ovlasti pregleda sadržaja svakog broda koji dolazi u aleksandrijsku luku (kojih je bilo relativno puno za ondašnje vrijeme) u potrazi za knjigama, te da svaku koju nađu uzmu na kopiranje prije nego ju vrate ili proslijede originalnim vlasnicima. Ova praksa nije bila ograničena samo na “unikate”, jedinstvena djela, nego sva koja su prolazila. Poznato je da su filozofi – bibliotekari iz Aleksandrije skupljali različite verzije istih tekstova za kasniju analizu i usporedbu, te su na ovaj način obrađeni i sačuvani tekstovi Homera – Ilijada i Odiseja.

Zašto danas više nemamo to znanje?

Unatoč tome što je bila nadeleko poznata i u svoje vrijeme, Aleksandrijska biblioteka je bila uništavana (manjim ili većim dijelom) najmanje četiri puta. Prvi put je bilo gotovo slučajno, kao kolateralna žrtva Cezareve opsade Aleksandrije 48. godine p.n.e. kada je spaljena tijekom akcije koja je rezultirala zapaljenjem luke i širenjem vatre prema gradu. Biblioteka je ponovno uspostavljena i nastavljena je njena tradicija skupljanja (iako vjerojatno u manjem opsegu) no ponovno je veći dio sadržaja izgubljen u pohodu cara Aurelijana oko 270. godine n.e. koji je vraćao grad pod rimsku vlast nakon lokalne pobune.

Zadnja dva događaja koja su biblioteku odnosno njen sadržaj dokrajčili su bili izravno potaknuti religijom: nakon što je car Teodozije proglasio kršćanstvo državnom religijom, biskup Teophilus je naredio zatvaranje i pljačku “poganskih” hramova 391. p.n.e., među kojima je bio i Serapeum u kojem je bio dio sadržaja, a nakon pada Aleksandrije u ruke muslimanske vojske je kalif Omar izrekao poznatu osudu da “ako biblioteka sadrži znanje u skladu s Kuranom, onda je nepotrebna, a ako sadrži znanje koje nije u skladu s Kuranom, treba ju uništiti.”

Nakon zadnje katastrofe, biblioteka se više nije obnavljala, sve do 1970-tih godina kada je pokrenut projekt svojevrsnog homagea ovom čudu antičkog svijeta – Bibliotheca Alexandrina.

Kako skupiti “znanje cijelog svijeta” u godini 2000.?

Zanimljivost modernih vremena je da danas živimo u Aleksandrijskoj biblioteci! Znanje iz nje možemo pokupiti na svakom mobitelu, laptopu i stolnom računalom koje je priključeno na Internet!

Još bolje od toga, većina ljudi nije upoznata s tim da je svako računalo (i laptop i mobitel) na Internetu doslovno dio Interneta jer može posluživati sadržaj svim drugim takvim računalima, svatko može sudjelovati u ovoj virtualnoj biblioteci. Dio razloga zašto je ova mogućnost izvan fokusa je zbog poslovnog modela telekoma, koji su živjeli od monopola na komunikacije i koji su počeli centralizirati usluge kao što su serveri za e-mail i web jer ih mogu dodatno naplatiti. Paradoksalno, taj dio kolača su im uzele usluge u cloudu kao što su Facebook i Google Mail, koje su još i više centralizirane. No ne mora biti tako – svako računalo na Internetu može biti vlastiti Facebook, vlastiti mail server i web server, obavljati sve druge funkcije ako treba.

Ne moramo i ne želimo više skupljati znanje cijelog svijeta na jednom mjestu! Svatko tko to želi može već danas napraviti lokalnu kopiju cijele Wikipedije, preko torrenata preuzeti i dijeliti Linux i druge slobodne sadržaje na način koji će preživjeti sve lokalne kataklizme. Sharing is caring!

Što se ne smije dogoditi?

Danas je svijet na prekretnici.  Prvi put u povijesti imamo globalni medij koji uz iznimke nekoliko totalitarnih država i malo većeg broja siromašnih država (obje kategorije trebaju našu pomoć) uistinu povezuje i ujedinjuje sve ljude svijeta. Ljudi mogu bez posrednika vidjeti životne uvjete drugih i težiti da ih ostvare lokalno, ili pomoći drugima da ih ostvare. Svatko može pokrenuti blog o svojoj nevolji i naći sugovornika. Umjetnici više nego ikada prije imaju šansu svoj rad prikazati najširoj mogućoj publici – cijelom čovječanstvu!

Ne smijemo dozvoliti da rat protiv terorizma i okružje straha dokinu ove mogućnosti! Ne smijemo dozvoliti da predrasude i ideje čije vrijeme je prošlo budu razlog umjetnog ograničavanja Interneta!

Autor:
Ivan Voras, kandidat Piratske Stranke Hrvatske za EU parlament

Post je objavljen 10.04.2013. u 21:54 sati.