Slušam Rubinsteina - barcariola - ne znam je li se tako piše. Nisam neka poznavalica, ali volim klasičnu glazbu. Zašto kaže da nisam poznavalica- slušam 3 program radio Zagreba pa znam što slušam, jer su najavili, inače ne bih znala što je, ali bi svejedno uživala. Još sam na nivou uživanja u slikama na koje me asocira glazba, rado bih postigla samo uživanje u notama u glazbi samoj, možda mi to do kraja života i uspije.
Prekida me telefon. Draga poznanica, prijateljica mog najstarijeg sina, moli me da popodne primim njenu kćer jer je nešto boli ili smeta ili već nešto slično.
Neka dođe, kažem, iako spremam se na put i puni smo.
Poslije par minuta ponovo me zove: Znate li da je umro K.
Tko?
K., ponavlja.
Sjetim se. Njen prvi suprug, rastali su se. Nisu imali djece. Živio je u Amsterdamu. Do pred nekoliko godina sam ga viđala.
Objesio se kaže.
Potresena sam.
Slijedi njena priča: Imao je problema sa alkoholom . Prestao je raditi. Liječio se, ali svaki put kad bi izišao sa liječenja ponovo bi posegnuo za bocom. Ostao je bez stana u Amsterdamu koji je dobio od države, ali u nedostatku novca iznajmljivao ga je. Uhvatili su ga i tog dana kad su ga trebali deložirati objesio se.
I ona sama je potresena. Bili su zgodan par i začudila sam se kad su se rastali. Vrlo zgodan i inteligentan dečko. Cijelo to društvo moga sina… ne znam posve objasniti - kao da su bili u nekom istraživanju u vremenu i zemlji u kojoj su živjeli. Na neki način iz visoke srednje klase usudila bih se reći vrlo intelektualna sredina, a i oni sami.
Neki od njih upali su drogu, neki u alkohol, neki su se izvukli, neki ne.
Poznanica je imala još jedan brak, također rastava. S drugim suprugom dvoje djece, a sad je u nekoj vezi s kojom je vrlo zadovoljna. Ona se izvukla na sreću. Draga smirena osoba s kojom rado popričam.
Njen prvi suprug meni je u samom početku, a možda mi je netko i rekao, ne mogu se više sjetiti, djelovao kao homoseksualac. U gadno vrijeme i u gadnoj sredini. Ne znam je li to razlog njegovim nevoljama?
U svakom slučaju nastavljam slušati 3 program. Smiruje me, ali prošlost tog doba, sudbina mog sina, hvala Bogu živ je, sudbina te djece jednog po jednog...
Jedan od njih,dragi dobri dečko poginuo je na motoru...
Mogli bi se ispričati cijeli romani Moj je sin služio vojsku nakon srednje škole u Pančevu. Izviđač - diverzant. Plakao je svaki put kad smo dolazili u posjetu. U lokalnom hotelu nisu ga puštali sa mnom u sobu, a toliko se želio okupati su u toploj vodi. Rekli su da ste mu cura, onda bi ga pustili, ali majka- to ne ide. Razumije li itko tu logiku.
Ludo dijete, djeca,kad su vojsci pitali je li tko religiozan digli su ruku on i jedan njegov prijatelj iz Splita, koji je poslije otišao Švicarsku. Možete zamisliti što je sve slijedilo. Rekao mi je, taj njegov prijatelj, da je kasnije imao groznih problema i da je posjećivao psihijatra.
Kasnije je završio neki menađerski fakultet, jako u tom materijalnom smislu uspio. Oženjen amerikankom, nema djeca. Ni on ni njegova sestra. Majka im je jako nesretna zbog toga. Nekad su bili silno bogati, ali u Jugoslaviji im je sve oduzeto.
Možda su sve to sudbine gubitnika. Ljudi koji se nisu snašli. Možda im roditeljske sredine nisu dali prigodu da se sami izbore. Možda smo ih štitili? Ne znam.
Svi mi ovog trena padaju na pamet.
Moj sin , iako je upisao studij u Zagrebu, nije htio iz Splita. Nekoliko godina ranije izgubila sam supruga. Hvatao me panični strah da se i njemu nešto ne dogodi. Sad znam da sam pogriješila. Poslije je slijedio pakao. Pisala sam o tome.
Kad god nešto o nekom iz tih doba i prijateljstava što čujem vrati me u to vrijeme i najradije bih se pokrila po glavi i u nedogled plakala.
Ali proći će.
Još uvijek treći program. Svira nešto mračno, morat ću prekinuti.
Post je objavljen 10.04.2013. u 10:42 sati.